Nikad Nije Na Mojoj Strani: Priča Jedne Majke Između Sina i Snaje
“Opet si ostavila svjetlo upaljeno u hodniku, Amra! Struja nije besplatna!” viknula sam iz kuhinje, dok sam s mukom miješala supu. Ruke su mi drhtale, ne znam više od nervoze ili starosti. Amra je samo slegnula ramenima, kao da joj ništa nije važno. Ivan je sjedio za stolom, gledao u svoj mobitel i pravio se da ne čuje.
“Mama, pusti Amru na miru. Zna ona što radi,” rekao je tiho, ali odlučno. Osjetila sam kako mi srce tone. Moj Ivan, moj sin, uvijek je bio uz mene. A sada… sada je sve drugačije otkad se oženio.
Sjećam se dana kad mi ga je prvi put dovela kući. Amra iz Sarajeva, fina cura, ali nekako hladna prema meni. Nisam je nikad mogla pročitati. Trudila sam se biti ljubazna, ali ona je uvijek držala distancu. “Hvala, Ljiljana,” govorila bi kad joj nešto donesem, ali nikad nije pitala kako sam ili treba li mi pomoć.
Prije dvije godine Ivan i Amra su se doselili kod mene u stan u Zagrebu. Rekli su da će biti privremeno dok ne skupe za svoj. Pristala sam, naravno – majka sam, a majka uvijek pomaže svom djetetu. Ali od tada, moj dom više nije moj dom.
“Ivan, možeš li mi pomoći oko police u špajzu?” pitala sam ga prije nekoliko dana.
“Kasnije, mama. Sad moram Amri pomoći oko prezentacije za posao,” odgovorio je bez da me pogleda.
Osjećala sam se kao duh u vlastitoj kući. Sve što kažem, sve što napravim – pogrešno je. Ako kažem Amri da previše soli juhu, Ivan me pogleda kao da sam neprijatelj. Ako predložim da zajedno idemo na groblje tati, Amra odmah kaže da ima drugih planova i Ivan joj odmah povjeruje.
Jedne večeri, dok su gledali film u dnevnoj sobi, skupila sam hrabrost i sjela kraj njih.
“Djeco, možemo li malo razgovarati? Osjećam se… nekako usamljeno otkako ste ovdje. Kao da više nisam dio vaše obitelji.”
Ivan je uzdahnuo i pogledao Amru, koja je samo prevrnula očima.
“Mama, nemoj tako. Znaš da te volimo. Samo… Amra ima puno posla i treba joj mir. I ja imam obaveza. Ne možeš očekivati da sve bude kao prije.”
“Ali ja samo želim malo pažnje! Zar je to previše?” glas mi je zadrhtao.
Amra je ustala i otišla u sobu bez riječi.
Ivan me pogledao s tugom u očima: “Mama, molim te, pokušaj razumjeti. Amra nije navikla na ovakav način života. Nije ona kriva što ti fali tata ili što si sama.”
Te riječi su me zaboljele više nego išta drugo. Zar sam stvarno sama? Zar više nemam pravo na svog sina?
Sljedećih dana pokušavala sam biti neprimjetna. Kuhala sam samo za njih dvoje, jela sama u kuhinji. Nisam ih pitala ništa, nisam im smetala. Ali svaki put kad bih čula njihov smijeh iza zatvorenih vrata sobe, srce bi mi se stegnulo.
Jednog jutra čula sam kako Amra razgovara telefonom s majkom u Sarajevu:
“Ma dobro je ovdje, ali Ljiljana stalno nešto prigovara… Ne znam koliko ću još izdržati… Ivan joj sve dopušta…”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam željela biti teret nikome, a najmanje svom sinu.
Te večeri odlučila sam razgovarati s Ivanom nasamo.
“Ivane, sine moj… Jesam li ti ja stvarno toliko naporna? Jesam li ti teret?”
Pogledao me zbunjeno: “Mama, nisi ti teret… Samo… znaš kako je kad se dvoje ljudi vole i žele svoj mir. Ti si uvijek bila tu za mene, ali sad imam svoju obitelj. Moraš to prihvatiti.”
“Ali ja sam još uvijek tvoja majka! Zar to ništa ne znači?”
Ivan je šutio dugo. Onda je samo rekao: “Znači, mama. Ali sad moraš naučiti pustiti me.”
Te riječi su me proganjale danima. Pustiti ga? Kako pustiti dijete koje si nosio devet mjeseci pod srcem? Kako pustiti sina koji ti je bio sve nakon smrti muža?
Počela sam razmišljati o svemu što sam žrtvovala za njega – neprospavane noći kad je bio bolestan, rad preko svake mjere da mu platim fakultet u Zagrebu, sve rođendane koje sam slavila sama jer je on bio s prijateljima ili kasnije s Amrom.
Jedne subote došla mi je susjeda Marija na kavu.
“Ljiljana, moraš misliti malo na sebe! Djeca odu svojim putem, a mi ostanemo same ako ne naučimo živjeti za sebe. Dođi sa mnom na izlet idući vikend!”
Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam tračak nade. Možda stvarno moram pronaći svoj život izvan Ivanove sjene.
Ali kad sam to predložila Ivanu, samo je slegnuo ramenima: “Radi što želiš, mama. Samo nemoj očekivati da ćemo uvijek biti tu kao prije.”
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam stare slike – Ivan kao beba u mom naručju, Ivan prvi dan škole, Ivan na promociji fakulteta… I onda slike njega i Amre – sretni, zaljubljeni, daleki.
Pitala sam se: gdje sam pogriješila? Jesam li previše voljela? Jesam li ga previše vezala za sebe pa sad bježi? Ili je ovo jednostavno život – djeca odrastu i odu svojim putem?
Drage žene, jeste li i vi prošle kroz ovo? Kako ste naučile pustiti svoju djecu? Ili možda mislite da bi sinovi trebali više brinuti o svojim majkama? Je li moguće pronaći ravnotežu između ljubavi prema djetetu i vlastite sreće?