Nitko nema pravo da te slomi: Priča o obitelji iz Sarajeva
“Zašto nisi kao Amra? Pogledaj nju, sve petice, uvijek uredna, kulturna… A ti?” Majčin glas parao je tišinu kuhinje dok sam zurila u svoj tanjur, pokušavajući progutati knedlu u grlu zajedno s hladnim grahom. Otac je šutio, kao i uvijek, skrivajući se iza novina. Moja mlađa sestra Lejla krišom me pogledavala ispod obrva, znajući da će, kad završi s mnom, red doći i na nju.
“Mama, trudim se…” promrmljala sam, ali ona je odmahnu rukom. “Trudiš se? To nije dovoljno! U ovom svijetu moraš biti najbolja, inače te pregaze!”
Odrasla sam u Sarajevu, u stanu iznad stare pekare na Grbavici. Moj život bio je niz usporedbi i natjecanja – s Amrom iz susjedstva, s Lejlom, s nekom daljom rodicom iz Mostara koju sam vidjela jednom godišnje. Majka je bila neumoljiva: ocjene, izgled, ponašanje – sve je moralo biti besprijekorno. Otac je bio tih, povučen čovjek, koji bi samo povremeno rekao: “Pusti dijete, Sabina.”
Ali Sabina nije puštala. Sabina je bila lavica koja je vjerovala da samo najjači preživljavaju. “Ja sam se borila kroz rat, gladovala da bi vi imale! Neću da mi djeca budu prosječna!” govorila bi dok bi prala suđe, a voda bi špricala po pločicama.
U školi sam bila dobra, ali nikad dovoljno dobra. Kad bih donijela četvorku iz matematike, majka bi me gledala kao da sam izdala cijelu obitelj. “Zar ti misliš da će te iko zaposliti s četvorkama? Danas svi imaju fakultet! Moraš biti bolja od svih!”
Najgore su bile večeri kad bi došla Amra, noseći kolače koje je njena mama ispekla. Majka bi ih hvalila: “Vidiš kako Amra pomaže svojoj mami? Kako je kulturna!” Ja bih tada poželjela nestati.
Sve se promijenilo jednog dana u drugom razredu srednje škole. Profesorica hrvatskog jezika, gospođa Ivana, zaustavila me nakon sata. “Ajla, mogu li te nešto pitati?”
Nervozno sam stajala kraj njene katedre. “Zašto si uvijek tako tiha? Znam da znaš odgovore, ali nikad se ne javiš.”
Slegnula sam ramenima. “Ne znam… Bojim se da ću pogriješiti.”
Pogledala me onim blagim očima koje su uvijek imale razumijevanja za nas djecu. “Ajla, nitko nema pravo da te slomi ili da te natjera da se osjećaš manje vrijednom – osim ako im ti to dopustiš. Zapamti to.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam razmišljati o svemu što radim samo zato da bih udovoljila drugima – majci, profesorima, čak i prijateljima. Jesam li ja uopće znala tko sam?
Jedne večeri, dok sam učila za ispit iz kemije, majka je opet počela: “Ako padneš ovaj test, nema izlazaka mjesec dana! Sramota bi bila pred komšinicama!”
Tada sam prvi put skupila hrabrost i rekla: “Mama, ja nisam Amra. Ja sam Ajla. I trudim se koliko mogu.”
Nastao je muk. Otac je spustio novine i pogledao me kao da prvi put vidi vlastitu kćerku. Lejla je širom otvorila oči.
Majka je šutjela nekoliko sekundi pa prasnula: “Ne budi bezobrazna! Ja samo želim najbolje za tebe!”
“Ali možda ja ne želim isto što i ti… Možda želim biti sretna na svoj način,” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Te noći nisam mogla zaspati. Srce mi je lupalo kao ludo. Jesam li napravila užasnu grešku? Hoće li me majka sada još više pritisnuti?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Majka me ignorirala, a otac mi je tiho ostavljao čokoladice na stolu kad bi išao na posao. Lejla mi je šaptala: “Bravo, Ajla… Ja nikad ne bih smjela to reći mami.”
U školi sam počela češće dizati ruku. Prvi put kad sam pogriješila pred cijelim razredom, lice mi je gorjelo od srama – ali profesorica Ivana mi se nasmiješila i rekla: “Svi griješe. Važno je pokušati.” Osjetila sam olakšanje kakvo nikad prije nisam.
S vremenom sam počela izlaziti s prijateljicama bez grižnje savjesti. Upisala sam tečaj crtanja i zaljubila se u boje i linije koje su napokon bile samo moje – nisu morale biti savršene.
Majka se polako mijenjala. Jednog dana došla je u moju sobu dok sam crtala portret Lejle.
“Lijepo crtaš,” rekla je tiho.
“Hvala,” odgovorila sam bez gorčine.
Sjele smo na krevet i dugo šutjele.
“Znaš… Nisam znala drugačije,” prošaptala je majka. “Moja mama je meni govorila isto što ja vama govorim… Samo sam htjela da budete bolje od mene.”
Tada sam shvatila – lanac očekivanja prenosi se s generacije na generaciju dok ga netko ne prekine.
Danas studiram psihologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i pomažem mladima koji se bore s istim pritiscima kao ja nekad.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi tuđe snove umjesto svojih? I tko smo mi kad skinemo sve maske koje drugi očekuju od nas?