Oče, gdje si bio kad sam te najviše trebala?
“Zašto si sada ovdje?” izletjelo mi je iz usta prije nego što sam stigla razmisliti. Stajao je na mom pragu, s onim istim pogledom koji je uvijek bježao od mene kad sam bila dijete. Ruke su mu drhtale, a oči su mu bile crvene, ali nisam znala je li to od srama ili od umora. “Ivana, molim te… samo da popričamo,” prošaptao je moj otac, čovjek kojeg nisam vidjela skoro deset godina.
Sjećam se, kao da je jučer bilo, kako sam kao mala djevojčica sjedila na prozoru naše male kuće u Travniku, čekajući da se tata vrati s posla. Mama bi mi rekla: “Ne čekaj ga, dušo, ima on svojih briga.” Ali ja bih ipak čekala. Svaki zvuk auta na ulici bio je nada. Svaki put kad bi vrata škripnula, srce bi mi poskočilo. Ali najčešće bi to bila samo mama ili brat Filip.
Otac je bio prisutan samo fizički. Sjedeći za stolom, šutio bi, gledao kroz mene kao da sam prozirna. Nikad me nije pitao kako mi je u školi, nikad nije došao na moje priredbe, ni kad sam osvojila drugo mjesto na natjecanju iz matematike. Sjećam se kako sam jednom stajala pred njim s diplomom u ruci, a on je samo kimnuo glavom i nastavio gledati Dnevnik.
Mama je uvijek pokušavala opravdati njegovu hladnoću: “Težak mu je život bio, Ivana. Njegov otac je bio još gori.” Ali meni to nije bilo dovoljno. Ja sam trebala oca koji će me zagrliti kad padnem, koji će me naučiti voziti bicikl, koji će me zaštititi kad me dečki iz razreda zadirkuju zbog naočala.
Godine su prolazile, a ja sam naučila ne očekivati ništa od njega. Kad sam upisala fakultet u Zagrebu, nije došao ni na ispraćaj. Mama mi je stisnula ruku i šapnula: “On ti to ne zna pokazati.” Ali ja sam znala – nije ni pokušao.
Filip je bio drugačiji. On je uvijek tražio očevu pažnju, pokušavao ga nasmijati, pričao mu viceve za stolom. Ali ni njega otac nije primjećivao. Kad smo bili mali, Filip bi mi šapnuo: “Možda nas tata zapravo ne voli.” Ja bih ga tješila: “Možda ne zna kako se voli.” Ali istina je boljela.
Nakon mamine smrti sve se raspalo. Otac se još više povukao u sebe, a ja sam otišla iz Travnika i više se nisam vraćala osim za sprovod. Filip je ostao uz njega još neko vrijeme, ali i on je na kraju otišao u Njemačku.
A sada stoji preda mnom, stariji i slabiji nego što ga pamtim. “Ivana, znam da nisam bio dobar otac…” počinje tiho. “Znam da sam te povrijedio. Ali… ostao sam sam. Filip mi se ne javlja. Ti si mi jedina ostala.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Toliko puta sam zamišljala ovaj trenutak – što bih mu rekla kad bi došao tražiti oprost? Jesam li spremna biti ta koja će prekinuti lanac šutnje?
“Znaš li koliko puta sam te čekala? Koliko puta sam plakala jer nisi došao na moju priredbu? Koliko puta sam poželjela da me zagrliš?” glas mi podrhtava dok govorim.
On spušta glavu. “Nisam znao kako… Moj otac nikad nije…”
“Znam!” prekidam ga. “Ali ja nisam tvoj otac! Ja sam tvoje dijete!”
Tišina nas guši. Čujem vlastito disanje i kucanje srca u ušima.
“Ivana… molim te… oprosti mi,” šapće.
Gledam ga – starog čovjeka koji sada traži ono što nikada nije znao dati: ljubav i oprost. U meni se bore bijes i tuga, ali i neka čudna nježnost prema tom slomljenom čovjeku.
“Ne znam mogu li ti oprostiti,” kažem iskreno. “Ali mogu pokušati razumjeti.”
On klimne glavom, suze mu klize niz obraze.
Pozivam ga unutra. Sjedimo za stolom gdje smo nekad šutjeli satima. Skuham mu kavu, kao što je mama znala raditi. On drži šalicu objema rukama kao da se grije na toj toplini koju nikad nije znao dati ni primiti.
Pričamo dugo u noć – o mami, o Filipu, o svemu što nas je razdvojilo i što nas sada možda može spojiti.
Ali duboko u sebi znam – oprost nije trenutak, to je proces. I možda nikada neću moći zaboraviti sve one godine tišine i boli. Ali možda mogu naučiti živjeti s tim.
Ponekad se pitam – koliko nas nosi teret roditeljskih grešaka? I možemo li ikada zaista oprostiti onima koji su nas najviše povrijedili?