Očeva sjena: Priča o oprostu i granicama
“Lejla, jesi li ti normalna? To ti je otac!” vrištala je mama kroz suze, dok su joj ruke drhtale iznad stola prepunog papira iz bolnice. U tom trenutku, dok su se riječi odbijale od zidova naše male kuhinje u Sarajevu, osjećala sam kako mi srce puca na hiljadu komadića. Otac je ležao u bolnici, bubrezi su mu otkazivali, a ja sam bila jedina nada. Ipak, nisam mogla zaboraviti sve godine kada sam bila samo meta njegovih frustracija.
Sjećam se, imala sam devet godina kad me prvi put udario. Nije to bio običan šamar; bio je to udarac koji mi je izbio zrak iz pluća i povjerenje iz srca. “Zašto si takva nesposobna?” vikao bi, dok bi mama stajala po strani, nemoćna ili možda previše uplašena da reagira. Godinama sam nosila modrice ispod rukava i osmijeh na licu, jer u našem kvartu nije bilo mjesta za slabost. “Tako je to kod nas,” govorila bi susjeda Fadila, “otac je otac.”
Ali ja nisam htjela da budem samo još jedna šutljiva kćerka. U školi sam bila odlična učenica, ali kod kuće sam bila kriva za sve: za hladnu supu, za loše vijesti na televiziji, za tatinu nervozu nakon posla u Željezari. Svaki put kad bi podigao ruku ili povisio glas, obećala bih sebi da ću jednog dana otići i nikad se ne vratiti.
I otišla sam. Sa osamnaest sam upisala fakultet u Zagrebu i presjekla sve veze s prošlošću. Mama bi mi slala poruke: “Lejla, tata pita za tebe.” Nikad nisam odgovarala. Gradila sam svoj život daleko od svega što me boljelo – pronašla posao u knjižari, upoznala Vedrana, čovjeka koji me naučio da ljubav ne boli.
Ali prošlost uvijek pronađe put do tebe. Prije tri mjeseca zazvonio mi je telefon. Bila je to mama; glas joj je bio slomljen: “Lejla, tata je bolestan. Treba transplantaciju bubrega. Ti si jedina koja može pomoći.” U tom trenutku, sve što sam godinama potiskivala vratilo se kao oluja.
Nisam odmah odgovorila. Dani su prolazili dok sam gledala u prazno, pokušavajući pronaći opravdanje za odluku koju sam već donijela. Vedran me gledao s tugom: “Ne moraš to raditi ako ne želiš.” Ali osjećaj krivnje bio je jači od svega.
Otišla sam u Sarajevo da ga vidim. Bolnička soba mirisala je na dezinfekciju i strah. Otac je ležao blijed i slab, ali oči su mu još uvijek bile hladne. “Lejla,” rekao je tiho, “znam da nisam bio dobar otac. Ali sad mi trebaš.”
U meni se lomilo sve. Sjetila sam se noći kada sam plakala ispod pokrivača, moleći Boga da ga promijeni. Sjetila sam se dana kada me natjerao da stojim na kiši jer sam razbila tanjir. Sjetila sam se kako me nikad nije zagrlio niti rekao da me voli.
“Zašto bih ti pomogla?” upitala sam ga drhteći. “Zato što si moj otac? Gdje si bio kad sam ja trebala tebe?”
Nije odgovorio. Samo je okrenuo glavu prema prozoru.
Mama je kasnije pokušavala razgovarati sa mnom: “Znam da ti je teško, ali ljudi se mijenjaju kad shvate da im je kraj blizu.”
“A šta ako ja ne želim da budem ta koja će ga spasiti? Šta ako želim da zaštitim sebe?” pitala sam kroz suze.
Noći su bile najgore – osjećaj krivnje me gušio kao težak pokrivač. Razmišljala sam o svim pričama koje sam slušala o oprostu i porodici. U našoj kulturi, dijete duguje roditelju sve, bez obzira na cijenu.
Ali ja nisam više ona mala djevojčica koja šuti i trpi. Otišla sam kod doktora i rekla: “Ne želim biti donor.” Pogledao me s razumijevanjem: “To je vaša odluka i imate pravo na nju.”
Kad sam to rekla mami, slomila se predamnom: “Nikad ti neće oprostiti!”
“A hoće li on meni ikad oprostiti što me povrijedio?” uzvratila sam.
Otišla sam iz bolnice bez pozdrava. Vedran me čekao ispred sa zagrljajem koji liječi sve rane.
Danas živim s tugom i olakšanjem istovremeno. Znam da će mnogi reći da sam sebična, ali prvi put u životu biram sebe.
Pitam vas: gdje završava dužnost djeteta prema roditelju? Je li ljubav uvijek žrtva ili ponekad smijemo reći – dosta je bilo?