Otac na vratima: Povratak prošlosti koju nisam tražila
“Jelena! Otvori vrata, tata je!” Glas je bio poznat, ali i stran, kao da dolazi iz nekog drugog života. Stajala sam ukočeno u hodniku svog malog stana u Sarajevu, držeći šalicu kafe koja mi je drhtala u ruci. Pogledala sam kroz špijunku i vidjela ga – starijeg, pogurenog čovjeka s koferom u ruci. Nisam ga vidjela dvadeset godina.
“Šta hoćeš?” upitala sam kroz vrata, glas mi je bio hladan, ali srce mi je tuklo kao ludo.
“Došao sam… ostati kod tebe. Znaš, zakonski imaš obavezu da me primiš. Ja sam tvoj otac.”
Zar je moguće? Nakon svega što je napravio mojoj mami i meni, sada se pojavljuje s nekakvim pravom? Sjećanja su navirala – vika, razbijene čaše, mamin plač dok me grli u mraku. Otac je otišao kad sam imala deset godina. Mama i ja smo ostale same. Nikad nije slao alimentaciju, nikad nije pitao kako sam. Mama je radila dva posla da bi me prehranila i platila stan. Nikad nije kukala, ali znam koliko joj je bilo teško.
Otvorila sam vrata. “Zašto si došao baš sada?”
Pogledao me umorno. “Nisam imao gdje. Izbacili su me iz stana, a ti si mi jedina porodica. Zakon kaže da djeca moraju brinuti o roditeljima kad ostare.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Zakon? Gdje si bio kad sam ja trebala oca? Kad si trebao poslati novac za knjige ili lijekove? Kad je mama plakala jer nije znala kako će platiti grijanje?”
Slegnuo je ramenima. “Znam da nisam bio dobar otac. Ali sad nemam nikoga osim tebe.”
Stajali smo tako na vratima, on sa svojim koferom, ja sa svojim bijesom i tugom. U tom trenutku, susjeda Azra je prošla hodnikom i bacila znatiželjan pogled. U Sarajevu ništa ne prolazi neopaženo.
Pustila sam ga unutra, više iz šoka nego iz želje da mu pomognem. Sjeo je na kauč kao da mu pripada. Gledala sam ga i pitala se – tko je ovaj čovjek? Da li mu dugujem išta osim prezimena?
Te večeri nazvala sam mamu u Splitu. “Mama, tata je došao… Kaže da mora ostati kod mene jer je to zakon.”
Nastao je muk s druge strane linije. “Jelena, ti sama odluči šta ćeš. Zakon je jedno, ali srce je drugo. Ja mu ne bih otvorila vrata ni za šta na svijetu, ali ti nisi ja. Samo pazi na sebe.”
Nisam spavala cijelu noć. Otac je hrkao na kauču kao da nema briga na svijetu. Ujutro sam mu skuhala kafu i sjela nasuprot njega.
“Šta planiraš dalje?” pitala sam.
Slegnuo je ramenima. “Nemam planova. Samo želim mirnu starost. Možda možemo biti porodica opet?”
Porodica? Ta riječ me zaboljela više nego što bih priznala. Sjetila sam se svih onih puta kad sam gledala druge očeve kako vode djecu u park ili na sladoled, a ja sam imala samo mamu i njene umorne ruke.
Dani su prolazili sporo. Otac nije tražio posao, nije pomagao po kući, samo je sjedio i gledao televiziju ili spavao. Počela sam osjećati bijes prema njemu, ali i prema sebi što sam ga pustila unutra.
Jedne večeri došla sam kući kasno s posla i zatekla ga kako prevrće po mojim stvarima.
“Šta radiš?!” viknula sam.
“Tražim nešto za jelo… Nema ništa u frižideru.” Pogledao me kao da sam ja kriva što nema hrane.
“Ako već živiš ovdje, mogao bi barem otići u prodavnicu ili skuhati nešto! Nisi gost!”
Nije odgovorio. Samo je sjeo i nastavio gledati televiziju.
Počela sam razgovarati s prijateljicom Ivanom o svemu.
“Jelena, nisi ti dužna ništa tom čovjeku! On tebe nije pitao ni za šta dvadeset godina! Sad kad mu trebaš – sjetio se da ima kćerku!”
Ali osjećala sam krivnju. Šta će reći ljudi? Šta ako ga izbacim pa završi na ulici? Ipak je moj otac…
Jednog dana došla mi je pošta – sudski poziv zbog neplaćene alimentacije iz prošlosti. Mama je pokrenula postupak još prije deset godina, ali nikad nije bilo rezultata. Sad kad se pojavio, sud traži da plati dugove.
Pokazala sam mu pismo.
“Ovo si ti napravio! Zbog tebe mama nikad nije imala mira!”
Prvi put ga vidim da plače.
“Žao mi je… Nisam znao kako drugačije… Bio sam slab čovjek…”
U tom trenutku osjetila sam sažaljenje, ali i ljutnju što mi sad pokušava kupiti oprost suzama.
Nakon nekoliko tjedana shvatila sam da ovako ne mogu dalje. Sjela sam nasuprot njega.
“Tata, moraš otići. Ne mogu živjeti s tobom pod istim krovom. Možda ti mogu pomoći da nađeš dom za starije ili neki drugi smještaj, ali ovako više ne ide.”
Pogledao me tužno, ali nije protestirao.
Kad je otišao, osjećala sam olakšanje i tugu istovremeno. Jesam li učinila pravu stvar? Jesam li loša kćerka ili samo čovjek koji pokušava zaštititi svoj život?
Ponekad se pitam – koliko dugujemo onima koji su nas povrijedili samo zato što su nam roditelji? Može li oprost zaista izliječiti stare rane ili samo produbljuje bol?