Poslala sam sinove u trgovinu, ali samo se jedan vratio: Majčina noćna mora u Sarajevu
“Amira, gdje su ti opet ključevi?” povikala je moja svekrva iz hodnika, dok sam pokušavala pronaći popis za trgovinu. U tom trenutku, Haris, moj stariji sin od dvanaest godina, već je stajao kraj vrata s tenisicama na nogama. Emir, moj mlađi, šestogodišnjak s nevinim očima i vječitim osmijehom, povlačio ga je za rukav.
“Mama, mogu li i ja s Harisom?” pitao je Emir, a glas mu je bio pun nade. Pogledala sam ih obojicu – Haris je već bio naviknut na male zadatke, ali Emir je uvijek želio biti kao njegov brat. U žurbi, bez puno razmišljanja, kimnula sam glavom.
“Samo pazite jedan na drugoga i ne zadržavajte se!” rekla sam im strogo. Haris je klimnuo glavom, a Emir je veselo potrčao niz stepenice. Vrata su zalupila za njima.
Nisam ni slutila da će tih nekoliko minuta promijeniti sve.
Sat vremena kasnije, dok sam miješala supu i slušala vijesti iz dnevne sobe, začula sam zvono na vratima. Otvorila sam vrata i ugledala Harisa – samog. Lice mu je bilo blijedo, a oči pune suza.
“Mama… Emir… nestao je!”
Srce mi je stalo. “Kako nestao? Gdje si ga ostavio?”
Haris je mucao: “Išli smo do trgovine kod Džemile. Emir je htio da vidi mačiće iza zgrade… Rekao sam mu da požuri, ali kad sam izašao iz trgovine, njega nije bilo! Tražio sam ga svuda!”
Osjetila sam kako mi se noge odsijecaju. Svekrva je već vikala: “Zvala si ga da ide s njim! Zašto nisi sama otišla? Djeca nisu za ovakve stvari!” Suze su mi navrle na oči, ali nisam imala vremena za plakanje.
Uzela sam telefon i drhtavim rukama nazvala policiju. “Moj sin… šest godina… nestao je kod trgovine na Grbavici…”
Policajac s druge strane me pokušavao smiriti: “Gospođo, ostanite kod kuće. Patrola je već na putu.”
U tom trenutku, svi susjedi su već znali – vijest se proširila brže od vatre. Komšinica Azra došla je s toplim čajem i pokušala me utješiti: “Ne brini, Amira, djeca znaju zalutati. Naći ćemo ga.”
Ali ja nisam mogla sjediti. Izašla sam vani i počela dozivati: “Emire! Emire!” Glas mi se gubio među zgradama. Haris je išao za mnom, jecajući: “Mama, oprosti… Nisam ga smio pustiti iz vida…”
Policija je stigla za deset minuta. Postavljali su pitanja – što je imao na sebi, gdje smo ga zadnji put vidjeli, ima li kakvih problema kod kuće. Svekrva je šutjela i gledala me ispod oka.
Satima smo pretraživali kvart. Policija, susjedi, čak i slučajni prolaznici. Svaki put kad bi zazvonio telefon ili kad bi neko povikao s drugog kraja ulice, srce bi mi preskočilo od nade – ali Emira nije bilo.
Noć se spustila nad Sarajevo. Kiša je počela padati. Sjedila sam na kauču, držeći Harisa za ruku. On je šapnuo: “Mama, možda me više nećeš voljeti… Zbog mene je nestao…”
Zagrlila sam ga čvrsto: “Nikada te ne bih mogla manje voljeti. Ti si moj sin. Ovo nije tvoja krivica.” Ali u sebi sam osjećala krivnju koja me gušila.
Onda su počele dolaziti poruke – neki su tvrdili da su ga vidjeli kod igrališta, drugi kod tramvajske stanice. Policija je provjeravala svaku dojavu.
U tri ujutro zazvonio je telefon. Policajac s druge strane rekao je: “Našli smo dječaka koji odgovara opisu kod pijace Ciglane. Idemo provjeriti.” Srce mi je tuklo kao ludo dok smo sjedali u policijski auto.
Kad smo stigli, ugledala sam Emira kako sjedi na klupi s jednom starijom ženom koja mu je davala vodu. Bio je promrzao i uplakan.
“Mama!” potrčao mi je u zagrljaj.
Plakala sam kao nikada prije u životu.
Kasnije smo saznali da je Emir krenuo za mačićem koji se provukao kroz ogradu i izgubio se među zgradama. Hodao je satima dok nije naišao na gospođu Nadu koja ga je prepoznala s fotografije koju su dijelili po Facebooku.
Kad smo se vratili kući, svekrva me pogledala i tiho rekla: “Svi griješimo, Amira. Samo majka zna koliko boli kad dijete nestane iz vida.”
Te noći nisam spavala ni minute. Gledala sam svoje sinove kako spavaju i pitala se – jesam li previše tražila od Harisa? Jesam li bila nemarna majka?
Dani su prolazili, ali osjećaj straha me nije napuštao. Haris se povukao u sebe, a Emir više nije tražio da ide van bez mene.
Ponekad se pitam – koliko nas roditelja živi s tom krivnjom? Jesmo li previše strogi prema sebi ili nas društvo tjera da budemo savršeni? Možemo li ikada oprostiti sebi kad pogriješimo kao roditelji?