Rođendan koji je sve promijenio: Kako sam se suprotstavila muževoj porodici i što je iz toga proizašlo
“Opet dolaze, Amra. Znaš da će biti gužva, a ti si već umorna,” šaptala sam sama sebi dok sam gledala kroz prozor na kišni zagrebački dan. Sat je otkucavao 16:30, a moj muž Dario još nije stigao s posla. Njegova majka, teta Ljiljana, stric Zvonko i sestra Ivana uvijek su dolazili nenajavljeno na njegov rođendan, kao da im je to pravo. Nikada nisu pitali treba li mi pomoć, nikada nisu donijeli ni kolač. Samo bi upali, sjeli za stol i očekivali da ih dočeka slavlje.
Telefon je zazvonio. Bila je to moja mama iz Tuzle. “Amra, jesi li dobro? Jesi li spremna za goste?” pitala je zabrinuto. “Mama, nisam više sigurna da ovo mogu. Svake godine isto. Sve pada na mene, a nitko ni hvala ne kaže,” odgovorila sam tiho, boreći se sa suzama.
“Znaš što ti uvijek govorim: moraš postaviti granice. Nisi ti ničija sluškinja,” rekla je odlučno. Ali kako reći Dariju? Kako reći njegovoj majci koja me gleda kao uljeza?
Zvono na vratima prekinulo je moje misli. Otvorila sam vrata i ugledala cijelu povorku: Ljiljana s cvijećem (za Darija, naravno), Zvonko s bocama vina i Ivana s torbom punom poklona. Nitko nije ni pogledao mene.
“Sretan rođendan našem Dariju!” povikali su uglas kad su ušli. Ja sam stajala sa strane, nevidljiva.
“Amra, gdje su tanjuri? Jesi li napravila onu tvoju pitu od krompira?” upitala je Ljiljana dok je već otvarala frižider.
“Nisam stigla sve pripremiti. Radila sam do kasno sinoć,” odgovorila sam mirno, ali glas mi je drhtao.
“Pa dobro, što si onda radila cijeli dan? Znaš da Dario voli kad ga dočekamo kako treba,” dobacila je Ivana s osmijehom koji nije bio nimalo topao.
Osjetila sam kako mi se krv penje u lice. Pogledala sam Darija koji je upravo ulazio u stan, umoran ali sretan što vidi porodicu. “Amra, hvala ti što si sve pripremila,” rekao je tiho, ali nisam mogla više izdržati.
“Dario, možemo li na trenutak razgovarati nasamo?” upitala sam ga.
Povukla sam ga u spavaću sobu i zatvorila vrata. “Ne mogu više ovako. Svake godine ista priča. Sve pada na mene, a tvoja porodica me tretira kao da sam ovdje samo da im služim. Nikad ne pitaju treba li mi pomoć, nikad ne donesu ništa osim zahtjeva. Zar ti to ne vidiš?”
Dario je šutio nekoliko trenutaka. “Znam da nije lako, ali to su moji… Oni su takvi. Ne misle ništa loše.”
“Ali ja više ne mogu! Ove godine neću služiti nikome. Ako žele slaviti, neka pomognu ili neka idu kući!”
Vratili smo se u dnevni boravak. Svi su nas gledali. Osjetila sam kako mi srce lupa kao ludo.
“Ljiljana, Zvonko, Ivana… Ove godine nisam stigla sve pripremiti. Ako želite slaviti Darijev rođendan, molim vas da mi pomognete ili da naručimo nešto izvana. Ne mogu više sama sve raditi,” rekla sam glasno i jasno.
Nastao je muk.
Ljiljana me pogledala kao da sam joj oduzela sina. “Amra, pa mi smo obitelj! Tako se kod nas uvijek radilo!”
“Ali ja nisam vaša sluškinja,” odgovorila sam mirno.
Ivana je prevrnula očima i šapnula nešto Zvonku. On se samo nakašljao i rekao: “Ma pusti Amru, ona je iz Bosne, tamo su žene valjda drugačije…”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njima.
Dario je stao uz mene i prvi put rekao: “Mama, Amra ima pravo. Previše očekujemo od nje svake godine. Možda bismo mogli svi zajedno nešto napraviti ili naručiti pizzu?”
Ljiljana je zgrabila torbu i ustala: “Ako vam smetam, idem ja kući!”
Ivana ju je slijedila uz riječi: “Ovo više nije naš dom!”
Zvonko je slegnuo ramenima i otišao za njima.
Stan je utihnuo. Dario me zagrlio: “Žao mi je što si to morala reći na ovaj način…”
Sjedila sam na kauču i osjećala se prazno i tužno, ali i nekako lakše nego ikad prije.
Kasnije te večeri sjeli smo zajedno uz čaj i tišinu koja nije bila neugodna.
“Jesam li pogriješila što sam napokon rekla što mislim? Hoće li mi ikad oprostiti? Ili sam napokon izabrala sebe – i to je jedino što se računa?”