Sjene u Dnevnoj Sobi: Moj Život sa Svekrvom i Potraga za Mirom
“Opet si ostavila šalicu na stolu! Koliko puta ti moram reći da se to ne radi u ovoj kući?” glas svekrve, gospođe Milene, parao je tišinu dnevne sobe dok sam pokušavala sakriti suze iza leđa. Ruke su mi drhtale dok sam uzimala šalicu, osjećajući kako mi ponos i tuga rastu u grudima. Nisam joj ništa odgovorila, ali u meni je gorjela vatra.
Zovem se Ivana. Imam 34 godine i već tri godine živim s mužem Damirom i njegovom majkom Milenom u malom stanu u Novom Zagrebu. Kad smo se Damir i ja vjenčali, nisam ni slutila da će naš zajednički život biti ovako težak. Damir je jedinac, a otac mu je preminuo prije nekoliko godina. Milena nije željela ostati sama, a mi nismo imali dovoljno novca za vlastiti stan. Tako je počela naša svakodnevna borba.
Prvih mjeseci sam se trudila biti najbolja snaha. Kuhala sam njena omiljena jela – sarme, grah s kobasicom, pitu od jabuka. Uvijek sam pazila da joj ne smetam dok gleda turske serije ili dok razgovara s prijateljicama iz Bosne preko Vibera. Ali ništa nije bilo dovoljno dobro. “Moja pokojna svekrva je bila gora od tebe, ali barem je znala šutjeti kad treba,” znala bi reći dok bi me odmjeravala od glave do pete.
Damir je radio po cijele dane, a kad bi došao kući, bio je preumoran za razgovor. “Pusti mamu, znaš da joj je teško otkad je tata umro,” govorio bi mi tiho dok bi me grlio prije spavanja. Ali ja sam osjećala da se gušim. Svaki dan bio je nova prilika za sitne provokacije: “Zašto nisi bolje popeglala Damirovu košulju?”, “Tko ti je rekao da stavljaš toliko soli u supu?”, “U mojoj kući se ne nose papuče po tepihu!”
Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam Milenu kako priča s prijateljicom: “Ma znaš, Ivana nije loša cura, ali nije ona za mog Damira. Nema ona tu žensku snagu kao što smo mi imale u Bosni.” Osjetila sam kako mi srce puca na komadiće. Nisam mogla više izdržati. Te noći sam prvi put zaplakala pred Damirom.
“Ne mogu više ovako! Osjećam se kao gost u vlastitoj kući!” jecala sam dok me pokušavao smiriti.
“Ivana, molim te… Mama će se promijeniti. Samo joj treba vremena,” šaptao je.
Ali vrijeme je prolazilo, a ništa se nije mijenjalo. Počela sam izbjegavati zajedničke obroke, zatvarati se u sobu pod izgovorom glavobolje. Milena je to primijetila i postajala još oštrija. Jednog dana, dok sam vješala veš na balkonu, prišla mi je i rekla: “Znaš li ti koliko sam ja žrtvovala za ovu obitelj? Ti misliš da si nešto posebno jer si iz Zagreba? Mi iz Bosne znamo što znači patiti!”
Nisam znala što da odgovorim. Osjećala sam se krivom što nisam dovoljno dobra, ali i ljutom jer me stalno uspoređuje s nekim idealima koje nikad neću dostići.
Počela sam moliti svaku večer, tiho, u sebi: “Bože, daj mi snage da izdržim još jedan dan.” Ponekad bih sanjala o tome kako bježim iz ovog stana, kako Damir i ja napokon imamo svoj mir. Ali onda bih se probudila i shvatila da nemam kamo otići.
Jednog popodneva, dok sam spremala ručak, Milena je ušla u kuhinju i počela prebirati po loncima.
“Što to radiš? Opet si stavila previše luka! Damir to ne voli!”
“Možda bi mogao probati nešto novo,” odgovorila sam tiho.
“Ne treba meni tvoja novotarija! U ovoj kući se zna red!”
Tada sam prvi put podigla glas: “A gdje je moj red? Zar ja ovdje ne postojim?”
Milena me pogledala kao da sam joj upravo zabola nož u srce. “Ti si samo gost ovdje!”
Te riječi su me slomile. Otišla sam u sobu i zatvorila vrata za sobom. Damir je kasnije pokušao razgovarati s majkom, ali ona je samo plakala i govorila kako ju nitko ne voli.
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Počela sam razmišljati o razvodu. Nisam željela izgubiti Damira, ali nisam više mogla živjeti ovako. Jedne večeri nazvala me mama iz Osijeka.
“Ivana, dušo, moraš misliti na sebe. Nitko nije vrijedan tvojih suza,” rekla mi je nježno.
Te riječi su mi dale snagu da pokušam još jednom razgovarati s Milenom. Sutradan sam sjela nasuprot nje dok je plela vunene čarape.
“Gospođo Milena… Znam da vam nije lako bez muža i da vam nedostaje Bosna. Ali meni isto nije lako ovdje. Volim vašeg sina i želim da svi budemo sretni. Možemo li pokušati biti obitelj?”
Milena me gledala dugo bez riječi. Oči su joj bile crvene od suza.
“Ivana… Nisam znala da ti je tako teško. Znaš… Ja samo želim najbolje za Damira. Bojim se ostati sama kad vas dvoje odete…”
Po prvi put vidjela sam njenu ranjivost. Sjeli smo zajedno i plakale obje – ona zbog prošlosti koju ne može vratiti, ja zbog budućnosti koje se bojim.
Od tog dana stvari su se polako počele mijenjati. Bilo je još svađa i nesporazuma, ali više nije bilo mržnje – samo dvije žene koje pokušavaju pronaći mir pod istim krovom.
Ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti sve što nas boli? Možemo li ikada biti prava obitelj ili ćemo zauvijek ostati stranci pod istim krovom?