„Sramotiš nas, mama“ – Moja ljubav nakon šezdesete i presuda moje djece

„Sramotiš nas, mama! Kako te nije stid u tim godinama?“ riječi moje kćeri Ivane odzvanjale su mi u ušima dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, stiskajući šalicu kave kao da mi od nje ovisi život. Njezino lice bilo je crveno od bijesa, a sin Dario samo je šutio, gledajući kroz prozor kao da ga se sve to ne tiče. Ali znam da ga boli. Znam da ih oboje boli.

A mene? Mene boli još više. Jer prvi put nakon toliko godina osjećam da živim. Da dišem punim plućima. Da nisam samo njihova mama, udovica, baka, kuharica i čuvarica uspomena. Prvi put nakon smrti mog muža Željka, prije skoro dvadeset godina, netko me pogleda kao ženu. I to netko nije bilo tko – nego Stjepan, čovjek iz susjedstva, kojeg sam godinama viđala na tržnici kako kupuje rajčice i uvijek nosi istu staru kapu.

Sve je počelo sasvim slučajno. Jednog jutra, dok sam birala krastavce, Stjepan mi je prišao i rekao: „Gospođo Marija, vi uvijek znate izabrati najbolje povrće. Hoćete li mi pomoći?“ Naslušala sam se komplimenata u životu, ali taj njegov bio je drugačiji – iskren, topao, bez skrivene namjere. Pomogla sam mu izabrati krastavce, a on me pozvao na kavu. Pristala sam, iako sam osjećala krivnju – kao da varam sjećanje na Željka.

Kava je postala ručak, ručak šetnja po parku, šetnja razgovor do kasno u noć. Stjepan je bio sve ono što sam mislila da više nikad neću imati: pažljiv, nježan, duhovit. Pričao mi je o svom životu – kako mu je žena umrla od raka prije deset godina, kako mu sin živi u Njemačkoj i rijetko ga zove. Osjetila sam da nismo sami u svojoj samoći.

Ali sreća nikad ne dolazi sama. Kad su Ivana i Dario saznali za Stjepana, nastao je pakao. „Mama, što će selo reći?“, „Zar ti nije dosta što si nas već jednom osramotila kad si počela raditi u trgovini nakon tatine smrti?“, „Što će reći naši prijatelji?“

Nisam znala što reći. Sjedila sam pred njima kao učenica pred strogim učiteljem. „Djeco,“ pokušala sam tiho, „imam pravo biti sretna.“

Ivana je prasnula: „Sretna? U tim godinama? Ljudi će misliti da si poludjela! Zar ti nije dovoljno što imaš nas i unuke?“

Dario je samo šutio, ali njegov pogled govorio je više od riječi: razočaranje, tuga, možda čak i gađenje.

Te noći nisam spavala. Gledala sam kroz prozor u mrak i pitala se jesam li sebična. Jesam li loša majka jer želim nešto za sebe? Sjetila sam se svih onih godina kad sam zbog njih odustajala od svega – od putovanja, od izlazaka s prijateljicama, od novih haljina. Uvijek sam bila tu za njih: kad su imali temperaturu, kad su plakali zbog prvih ljubavi, kad su polagali ispite ili tražili posao.

A sad kad sam ja poželjela nešto za sebe – ljubav, toplinu, ruku u svojoj ruci – oni su mi to branili.

Stjepan me zvao svaki dan. „Marija, ne moraš birati između mene i djece. Samo želim da znaš da te volim.“

Ali kako da ne biram? Kako da ne osjećam krivnju kad me vlastita djeca gledaju kao stranca?

Jednog dana odlučila sam ih sve pozvati na ručak. Skuhala sam sarme, napravila kolač od jabuka – sve što vole. Kad su došli, atmosfera je bila napeta kao pred oluju.

„Djeco,“ počela sam drhtavim glasom, „znam da vam je teško prihvatiti ovo. Ali ja nisam mrtva. Još uvijek osjećam. Još uvijek želim biti voljena.“

Ivana je prevrnula očima: „Mama, molim te…“

„Ne,“ prekinula sam je prvi put u životu odlučno. „Dosta mi je šutnje i skrivanja. Ako vas stvarno boli što sam sretna – recite mi to u lice.“

Dario je tada prvi put progovorio: „Nije stvar u tome da ti ne želimo sreću… Samo… navikli smo te gledati kao mamu. Ne znamo kako da te gledamo drugačije.“

Suza mi je skliznula niz obraz. „Možda je vrijeme da me vidite kao ženu.“

Nakon tog ručka ništa više nije bilo isto. Ivana me tjednima nije zvala. Dario je dolazio samo zbog unuka. Selo je počelo šaptati – susjeda Kata me izbjegavala na tržnici, a Mirko iz pekare više nije pozdravljao.

Ali Stjepan nije odustajao. Svaku večer bi došao pod moj prozor s buketom tratinčica i rekao: „Marija, život je prekratak za tuđu sramotu.“

Polako sam učila živjeti s osudom. Učila sam voljeti sebe. I svaki put kad bih pogledala Stjepana u oči, znala sam da nisam pogriješila.

Moja djeca su se s vremenom navikla na moju sreću – ili su barem naučila šutjeti o njoj. Unuci su zavoljeli Stjepana jer im je pričao priče o svom djetinjstvu u Lici i vodio ih na pecanje.

Ali rana ostaje. Ponekad se pitam jesam li mogla drugačije? Jesam li trebala žrtvovati svoju sreću zbog tuđih očekivanja?

Ili možda… možda je pravo pitanje: Zar žena ikad prestaje imati pravo na ljubav – bez obzira na godine?