„Sve dok se ne razvedeš, ne možeš računati na nas” – Priča majke koja je postavila ultimatum vlastitoj kćeri
„Ivana, ne mogu više gledati kako ti propadaš uz njega! Ili ćeš ga ostaviti, ili više ne računaj na našu pomoć!” – moj glas je drhtao, ali riječi su bile oštre kao nož. Ivana je sjedila za kuhinjskim stolom, oči crvene od suza, ruke stisnute u šake. „Mama, ne možeš mi to raditi… On je moj muž, otac moje djece…”
Ali nisam popuštala. Godinama sam šutjela, gledala kako moja kćerka gubi sjaj, kako joj osmijeh nestaje iz dana u dan. Gledala sam kako njen muž, Dario, sjedi po cijele dane pred televizorom, dok ona radi dva posla da prehrani njih i djecu. Gledala sam kako joj govori da je nesposobna, kako joj prigovara za svaku sitnicu, a ona šuti – zbog mira u kući, zbog djece, zbog straha od samoće.
Sjećam se dana kad mi je prvi put priznala da više ne zna što da radi. „Mama, osjećam se kao da sam zarobljena. On me ne voli, ali ne mogu ga ostaviti. Što će reći ljudi? Što će biti s djecom?”
Tada sam je još tješila. Govorila sam joj da će sve biti bolje, da mora biti strpljiva. Ali godine su prolazile, a ništa se nije mijenjalo. Dario je postajao sve gori – nije radio, nije pomagao oko djece, nije pokazivao ni trunku zahvalnosti. Ivana je bila iscrpljena, nervozna, često bolesna. Počela sam joj davati novac za režije, za hranu, za djecu. Moj muž Zoran i ja smo šutjeli i pomagali koliko smo mogli.
Ali prošle zime sve se promijenilo. Ivana je došla kod nas s modricom ispod oka. Rekla je da je pala niz stepenice. Nisam joj vjerovala. Zoran je šutio cijelu večer, a kad je Ivana otišla, rekao mi je: „Ne možemo više ovako. Ili ćeš ti nešto poduzeti ili ću ja.”
Te noći nisam spavala. Prebirala sam po sjećanjima – na Ivanino djetinjstvo, na njene prve korake, na sve one trenutke kad sam je štitila od svijeta. Sad sam osjećala da je gubim pred vlastitim očima.
Sljedeći dan sam otišla kod nje. Dario nije bio kod kuće. Djeca su se igrala u sobi. Sjela sam nasuprot Ivane i rekla: „Dosta je bilo. Ili ćeš ga ostaviti ili više ne možemo pomagati.”
Nastao je muk. Ivana me gledala kao da sam joj upravo zabola nož u srce.
„Mama… Ne mogu… Ne znam kako…”
„Znaš! Samo se bojiš! Bojiš se što će reći susjedi, bojiš se samoće! Ali što ti vrijedi život ako ga živiš u strahu?”
Plakala je dugo te večeri. Otišla sam kući s osjećajem krivnje koji me proganjao danima.
Zoran me pokušavao utješiti: „Nisi ti kriva što joj želiš dobro.” Ali ja sam znala da sam prešla granicu.
Tjedni su prolazili. Ivana mi se nije javljala. Djecu nisam viđala. Srce mi se kidalo svaki put kad bih prošla pored njihove zgrade.
Jednog dana zazvonio mi je telefon. Ivana.
„Mama… Jesi doma? Moram razgovarati.”
Došla je s djecom. Bila je blijeda, umorna, ali u očima joj je bilo nešto novo – odlučnost.
„Razgovarala sam s odvjetnicom”, rekla je tiho. „Podnosim zahtjev za razvod.”
Zagrlila sam je kao nikad prije.
Ali ništa nije bilo jednostavno. Dario je prijetio da će joj uzeti djecu, prijetio je meni i Zoranu. Počeli su dolaziti neugodni pozivi iz njegove porodice – optuživali su me da sam uništila njihovu obitelj.
Ivana je prolazila kroz pakao – sudovi, socijalne službe, razgovori s psiholozima. Djeca su bila zbunjena i tužna. Ja sam bila uz nju koliko sam mogla, ali osjećala sam da gubim tlo pod nogama.
Jedne večeri sjela sam uz prozor i gledala u praznu ulicu. Pitala sam se jesam li napravila pravu stvar. Jesam li spasila svoju kćer ili joj samo otežala život? Jesam li imala pravo postaviti ultimatum?
Ivana danas živi sama s djecom. Radi puno radno vrijeme i još uvijek se bori s financijama i traumama iz prošlog braka. Ali kad god dođem kod nje i vidim osmijeh na njenom licu dok gleda svoju djecu kako se igraju bez straha – znam da smo zajedno prošle kroz pakao da bismo došle do ovog trenutka.
Ali ponekad se pitam: Je li ljubav majke uvijek ispravna? Jesmo li ponekad previše strogi prema onima koje najviše volimo? Može li ultimatum zaista spasiti obitelj ili samo produbiti rane?