Sve za mog šogora – Oporuka koja je razbila moju obitelj
“Ne mogu vjerovati da je sve ostavila njemu!” povikala sam, tresući ruke dok su papiri oporuke klizili s mog krila na pod. U dnevnoj sobi kuće u Dugom Selu, zrak je bio gust od tišine. Moj muž Ivan sjedio je pored mene, pogleda prikovanog za pod, dok je njegov brat Dario, s osmijehom koji mi se činio preširok za tu priliku, zahvaljivao odvjetniku.
“Mirjana, molim te…” Ivan je tiho prozborio, ali nisam ga ni čula. U meni je ključala lavina bijesa i poniženja. Godinama sam trpjela sitne uvrede njegove majke, šutjela kad bi me preskočila pri podjeli kolača za Božić, kad bi Dariju kupila novi kaput, a nama donijela stare zavjese. Ali ovo? Oporuka u kojoj je sve – kuća, vikendica na Plitvicama, pa čak i bakin zlatni lančić – pripalo Dariju. Moj muž nije dobio ni uspomenu.
“Zar ti to nije čudno? Zar ti nije žao?” okrenula sam se Ivanu, glas mi je drhtao. On je samo slegnuo ramenima.
“Mama je uvijek imala svoje razloge. Možda… možda misli da nama ne treba.”
“Nama ne treba? Ivan, mi jedva krpamo kraj s krajem! Ti radiš prekovremeno u skladištu, ja čistim po tuđim stanovima! Dario sjedi doma i igra kladionicu! Kako možeš biti tako ravnodušan?”
Ivan je šutio. Znao je da sam u pravu, ali njegova odanost obitelji bila je jača od svake logike. Dario nas je gledao ispod oka, kao da mu je neugodno, ali nisam mu vjerovala ni sekunde.
Tjedni su prolazili, a gorčina u meni rasla. Ivan se povlačio u sebe, izbjegavao razgovore o oporuci. Ja sam postajala sve ogorčenija. Počela sam izbjegavati obiteljska okupljanja. Na rođendanu naše kćeri Lare, Dario je donio skupi poklon – tablet – i svi su ga gledali kao spasitelja. Ja sam samo stisnula zube.
Jedne večeri, dok smo spremali djecu na spavanje, pitala sam Ivana: “Zar ti stvarno nije žao što tvoja majka misli da nisi vrijedan ničega?”
Ivan je dugo šutio. “Možda sam joj stvarno bio razočaranje. Dario je uvijek bio njezin mezimac. Ja sam otišao raditi čim sam mogao, nisam mogao gledati kako se muči s tatom… Možda mi to nikad nije oprostila.”
Osjetila sam kako mi srce puca zbog njega, ali i zbog nas. Nije bilo pošteno. Nije bilo pravedno.
Počela sam razgovarati s prijateljicama o tome. Svaka je imala svoju priču: jedna nije dobila ništa jer se udala “preko granice”, druga jer se posvađala s bratom oko zemlje u Hercegovini. Svi su znali za neku obitelj koju je oporuka razbila.
Jednog dana nazvala me svekrvina sestra Ruža iz Sarajeva.
“Mirjana, znam da ti je teško. Ali znaš li ti što se stvarno dogodilo prije dvadeset godina?”
Nisam znala ništa osim onoga što su mi rekli – da je Ivan otišao raditi u Njemačku čim je završio srednju školu, a Dario ostao doma.
“Tvoja svekrva… ona je bila jako bolesna tada. Ivan joj nije mogao pomoći jer je bio daleko. Dario ju je vozio po bolnicama, brinuo se za nju… Znam da nije fer što sad sve ide njemu, ali možda ona to vidi kao zahvalnost.”
Nisam znala što bih rekla. Je li moguće da sam cijelo vrijeme gledala samo svoju stranu priče?
Te večeri sjela sam s Ivanom na balkon.
“Možda sam bila previše oštra prema tvojoj mami,” priznala sam kroz suze. “Ali boli me što te nije vidjela onakvim kakav jesi – dobar čovjek, vrijedan otac…”
Ivan me zagrlio. “Znam, Mirjana. I mene boli. Ali možda moramo pustiti prošlost i graditi svoje dalje. Nismo mi prvi kojima se ovo dogodilo.”
Dugo smo šutjeli gledajući svjetla Zagreba u daljini.
Ali osjećaj nepravde nije nestao. Kad god bih vidjela Darija kako vozi novi auto ili kad bi spomenuo vikendicu na Plitvicama kao “svoju”, nešto bi mi zadrhtalo u grudima.
Jednog dana Lara me pitala: “Mama, zašto ne idemo više kod bake Darijeve?”
Nisam znala što da joj kažem. Kako objasniti djetetu da odrasli znaju biti sebični i nepravedni?
Na kraju sam shvatila – možda nikad neću oprostiti svojoj svekrvi, možda nikad neću moći gledati Darija bez gorčine. Ali mogu birati hoću li dopustiti toj nepravdi da uništi moju obitelj ili ću pokušati pronaći mir u onome što imam.
Ponekad se pitam: Jesam li ja ta koja griješi jer ne može oprostiti? Ili imam pravo biti povrijeđena? Što biste vi učinili na mom mjestu?