Tajna između Lejle i mene: Novac, ljubav i šutnja
“Mama, molim te, nemoj reći Admiru. On ne smije znati da ti šaljem novac.” Lejlin glas drhti kroz slušalicu, a ja stisnem novčanice u ruci kao da su mi posljednja nada. Kuhinja je tiha, samo sat otkucava, a hladnjak bruji prazninom. Gledam kroz prozor na dvorište gdje je nekad bilo puno djece, smijeha, a sada samo vjetar nosi lišće.
Svaki mjesec ista scena: Lejla mi šalje novac iz Zagreba, a ja ga brojim s osjećajem srama i zahvalnosti. Znam da ona nema puno, radi dva posla, a Admir misli da joj je sve potaman. “Mama, on ne razumije… On misli da si ti dobro, da ti ništa ne treba. Kad bi znao da ti šaljem novac, poludio bi!”
Sjećam se dana kad su Lejla i Admir otišli iz Sarajeva. Bilo je to nakon što je Admir dobio posao u Hrvatskoj. Obećavali su da će dolaziti često, ali život ih je progutao. Lejla mi se javlja svake sedmice, ali uvijek šaptom, uvijek s nekom brigom u glasu. “Mama, kako si? Imaš li dovoljno za lijekove?” A ja lažem: “Imam, dijete moje, ne brini za mene.”
Ali istina je drugačija. Penizija mi je mala, računi rastu, a cijene u prodavnici svaki dan sve veće. Nekad preskočim ručak da bih imala za lijekove. Kad mi Lejla pošalje novac, osjećam se kao da sam joj teret. Znam da Admir ne bi odobrio ovo. On je ponosan čovjek, uvijek govori kako porodica mora biti samostalna.
Jednog dana, dok sam slagala novac u staru kutiju od keksa, začula sam kucanje na vratima. Bila je to komšinica Mara. “Jel’ sve u redu, Sabina? Dugo te nisam vidjela vani.” Slegnula sam ramenima: “Ma dobro sam, Mara, malo me noge bole.” Nije pitala dalje, ali znam da svi u zgradi znaju za moju situaciju. U malom gradu ništa ne ostaje tajna.
Navečer sam sjela za stol i gledala sliku Lejle i Admira s vjenčanja. Sjetila sam se kako je Admir bio sretan tada, kako je obećavao da će čuvati moju kćerku kao kap vode na dlanu. Ali život u Zagrebu nije bio lak ni za njih. Lejla mi je jednom priznala: “Mama, nekad nemamo ni za kino otići. Sve ode na stanarinu i račune.” Ipak, svaki mjesec ona nađe način da meni pošalje nešto.
Jedne subote Lejla me nazvala ranije nego inače. “Mama, moram ti nešto reći… Admir je počeo sumnjati. Pitao me gdje nestaje novac s računa.” Osjetila sam kako mi srce lupa kao ludo. “Šta si mu rekla?” pitala sam tiho.
“Rekla sam da šaljem sestri u Mostar jer joj muž nema posla. Ali ne znam koliko još mogu lagati. Ako sazna… bojim se šta će biti.”
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam u plafon i razmišljala o svim lažima koje smo izgovorile iz ljubavi i straha. Jesmo li pogriješile? Da li je ispravno skrivati istinu od čovjeka kojeg voli?
Sljedeće sedmice došla mi je Mara opet na vrata s tanjirom pite. “Sabina, znaš li ti da su cijene mesa opet skočile? Kako ti izlaziš na kraj?” Slegnula sam ramenima: “Nekako se snalazim.” Nisam imala snage reći joj istinu.
Jednog dana zazvonio je telefon dok sam kuhala supu od kostiju. Bio je to Admir. “Kako ste, mama Sabina? Je li vam što treba?” Glas mu je bio hladan, služben. “Ne treba ništa, sine moj. Hvala što si pitao.” Osjetila sam knedlu u grlu.
Nakon tog razgovora Lejla me nazvala uplakana: “Mama, on zna! Pronašao je potvrdu o uplati! Poludio je! Kaže da sam ga izdala, da mu lažem godinama!”
Sjedila sam satima u tišini nakon toga. Osjećala sam se kao da sam izgubila sve – povjerenje zeta, mir u porodici, pa čak i Lejlin osmijeh koji mi je bio najvažniji na svijetu.
Narednih dana Lejla nije zvala. Nisam znala šta se dešava kod njih kući. Mara je primijetila moju zabrinutost: “Sabina, ako ti treba pomoć…” Samo sam odmahivala glavom.
Nakon dvije sedmice Lejla se pojavila na vratima s koferom i crvenim očima od plača. “Mama… Ne mogu više ovako. Admir kaže da sam ga izdala kao ženu i kao prijatelja. Otišla sam od njega.”
Zagrlila sam je najjače što sam mogla. Plakale smo obje dugo i tiho.
“Mama, šta ćemo sad? Jesmo li pogriješile? Zar ljubav uvijek mora biti ovako teška?”
Gledam svoju kćerku i pitam se: Da li istina uvijek mora boljeti više od laži? Šta biste vi uradili na našem mjestu?