Teret nasljedstva: Između boli i borbe za sina

“Ne možeš mi to uzeti, Amira! To je Tarikovo!” viknula sam kroz suze, držeći ključeve stana u ruci kao da su posljednja stvar koja me veže za Edina. Moja sestra je stajala ispred mene, hladna i proračunata, s papirima u ruci koje je donijela advokatica. U tom trenutku, dok su mi ruke drhtale, shvatila sam da je smrt mog muža samo početak moje borbe.

Edin je preminuo iznenada, srce ga je izdalo na poslu. Bio je stub naše male porodice, čovjek koji je uvijek znao pronaći riječi utjehe i osmijeh kad bi sve drugo nestalo. Tarik, naš desetogodišnji sin, nije mogao shvatiti zašto tata više ne dolazi kući. Prvih dana nakon sahrane, kuća nam je bila puna ljudi, ali čim su otišli, ostala sam sama s tišinom i pitanjima.

Nisam ni slutila koliko će nasljedstvo postati teret. Edin je ostavio stan u Sarajevu, malu vikendicu na Bjelašnici i nešto novca na računu. Mislila sam da će sve to pripasti meni i Tariku, ali ubrzo su se pojavili rođaci koje godinama nisam vidjela. Amira, moja sestra, tvrdila je da joj pripada dio jer smo stan kupili dok smo još svi živjeli zajedno kod roditelja. Njena djeca su dolazila i razbacivala igračke po stanu kao da je njihov.

Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Tarika, čula sam kako šapuće: “Mama, hoće li nas teta Amira izbaciti?” Srce mi se slomilo. Nisam imala odgovora. Samo sam ga zagrlila i obećala da ću ga uvijek štititi.

Sutradan sam otišla kod advokata. Gospodin Hasanović me saslušao i rekao: “Katarina, zakon je na vašoj strani, ali porodica… porodica zna biti gora od sudije.” Znao je o čemu govori. U Bosni i Hrvatskoj, nasljedstva često razdvajaju porodice više nego ratovi.

Počeli su pozivi. Prvo Amira, pa tetka Jasna iz Zagreba koja se sjetila da joj Edin duguje novac još iz studentskih dana. Zatim brat od strica, Emir, koji je tvrdio da mu pripada dio vikendice jer je jednom pomogao Edinu oko krova. Svi su nešto tražili.

Jedne noći nisam mogla spavati. Sjedila sam u kuhinji i gledala Edinovu šalicu za kafu. Sjetila sam se kako bi svako jutro prije posla poljubio Tarika u čelo i mene u rame. Suze su mi klizile niz lice dok sam razmišljala: “Zašto ljudi postanu najgori kad osjete miris novca?”

Porodični ručkovi su postali bojište. Amira bi dolazila s advokatskim papirima, a ja bih pokušavala ostati mirna pred Tarikom. Jednom je viknula: “Katarina, nisi ti jedina koja pati! I ja sam izgubila brata!” Pogledala sam je i rekla: “Ali nisi izgubila dom!”

Tarik se povukao u sebe. Počeo je crtati slike na kojima smo samo on i ja, bez ikoga drugog. U školi su me zvali da pitaju zašto je tužan. Nisam znala šta da kažem.

Jednog dana došao je Emir s prijedlogom: “Daj mi vikendicu pa ću povući tužbu za stan.” Pogledala sam ga kao stranca. “To nije tvoje! Edin bi te se stidio!” On se samo nasmijao: “Svi mi mislimo da znamo šta bi mrtvi htjeli. Ali mrtvi ne govore.”

Osjećala sam se izdano od svih strana. Mama mi je govorila: “Pusti ih, Katarina, zdravlje ti je važnije od svega.” Ali kako da pustim kad znam da Tarik nema nikog osim mene?

Jedne večeri sjela sam s Tarikom na pod i rekla mu: “Znaš li šta znači biti hrabar?” Klimnuo je glavom. “Znači boriti se za ono što voliš, čak i kad te svi napadaju.” Pogledao me velikim smeđim očima: “Hoćeš li ti uvijek biti hrabra za mene?” Zagrlila sam ga čvrsto: “Uvijek, sine moj.”

Borba se nastavila mjesecima. Sudovi, advokati, prijetnje i laži. Ponekad bih poželjela samo pobjeći negdje gdje me niko ne zna. Ali svaki put kad bih pogledala Tarika kako spava, znala sam da moram izdržati.

Na kraju sam uspjela sačuvati stan i većinu onoga što nam pripada. Vikendicu sam morala prodati da platim dugove i sudske troškove. Porodica mi više ne dolazi na vrata. Ostali smo sami – ali slobodni.

Ponekad sjedim na balkonu s Tarikom i gledamo svjetla Sarajeva. Pitam se: Da li vrijedi izgubiti porodicu zbog pravde? Da li novac vrijedi više od mira? I gdje završava ljubav kad počne borba za nasljedstvo?

Šta biste vi uradili na mom mjestu? Da li biste se borili ili pustili sve – zbog djeteta?