Tišina između nas: Priča jedne majke iz Sarajeva
“Zašto šutiš, Jasmina? Opet si cijelu noć budna,” pita me Petar, dok nervozno navlači košulju prije posla. Njegov glas je oštar, ali u očima mu vidim umor. Znam da ga gubim, dan po dan, riječ po riječ koju prešutim.
Papir u mojoj ruci drhti zajedno sa mnom. Marek spava u drugoj sobi, miran kao anđeo. Ne zna ništa o svijetu odraslih, o strahu koji me izjeda. Dijagnoza – razvojni poremećaj iz spektra autizma – crno na bijelo. Liječnica je jučer rekla: “Gospođo Jasmina, važno je da otac zna. Morate biti tim.” Ali kako da budemo tim kad osjećam da stojim sama na rubu litice?
Petar je uvijek bio strog, ali pravedan. Odrastao je u Zenici, među ljudima koji ne priznaju slabost. Njegov otac je bio rudarski inženjer, majka domaćica koja je šutjela i trpjela. Petar ne voli iznenađenja, ne voli probleme koje ne može popraviti čekićem ili šarafcigerom. Kad sam ga prije mjesec dana pitala što bi učinio da nam dijete ima neku bolest, samo je odmahnuo rukom: “Ma pusti gluposti, naš Marek je zdrav kao dren.”
A ja? Ja sam Jasmina iz Sarajeva, odrasla u stanu punom knjiga i tišine. Moja majka je uvijek govorila: “Bolje je prešutjeti nego izazvati buru.” Ali sada osjećam da se gušim u toj tišini.
Marek ima pet godina. Ne govori puno, ali kad me pogleda tim svojim velikim smeđim očima, srce mi se slomi i opet sastavi. Voli slagati puzzle satima, ne voli glasne zvukove ni gužvu. U vrtiću su mi rekli da zaostaje za drugom djecom. Prvo sam krivila sebe – možda sam ga previše mazila, možda nisam dovoljno pričala s njim.
“Jasmina, kasnim! Gdje su mi ključevi?” Petar viče iz hodnika. Skrivam papir pod jastuk.
“Na polici pored vrata,” odgovaram tiho.
On izlazi bez pozdrava. Vrata zalupaju kao prijetnja.
Ostajem sama s tišinom i krivnjom. Zovem svoju sestru Lejlu. Ona živi u Mostaru, ima troje djece i uvijek zna što reći.
“Reci mu, Jasmina. Ne možeš ovo nositi sama,” šapće kroz slušalicu.
“Bojim se, Lejla. Ako ode… Što ću ja? Što će Marek?”
“Ako ode zbog toga, onda nije vrijedan vas. Ali možda te iznenadi. Daj mu priliku.”
Suze mi klize niz lice dok gledam Marka kako se budi i trlja oči.
“Mama, mogu li gledati crtiće?”
“Naravno, ljubavi.” Grlim ga čvrsto, kao da ga mogu zaštititi od svega što dolazi.
Tijekom dana pokušavam biti normalna mama – kuham grah, perem veš, igram se s Markom. Ali svaki put kad zazvoni telefon ili čujem zvuk ključa u bravi, srce mi preskoči.
Petar dolazi kući kasno. Večera je hladna, ali nitko ne prigovara. Marek slaže puzzle za stolom.
“Opet te zvali iz vrtića,” kaže Petar bez gledanja u mene.
“Jesu… Marek treba posebnu podršku,” pokušavam oprezno.
On uzdahne: “Opet te njihove gluposti. Svi bi danas nešto posebno za djecu. U moje vrijeme…”
Prekidam ga: “Petre, bila sam kod liječnice s Markom.”
On podiže obrve: “I?”
Ruke mi drhte dok vadim papir iz džepa.
“Marek ima razvojni poremećaj. Autizam. Trebat će mu terapije, posebna škola možda…”
Tišina pada na stol kao težak kamen.
Petar gleda u mene dugo, predugo.
“Znači… naš sin nije normalan?”
Osjećam kako mi se svijet ruši pod nogama.
“Ne! On je samo drugačiji. I dalje je naš Marek!”
Petar ustaje naglo, stolica pada na pod.
“Zašto mi nisi rekla odmah? Koliko dugo znaš?”
“Tjedan dana… Bojala sam se… Bojala sam se da ćeš otići!”
On šuti, lice mu je tvrdo kao kamen.
“Moram van,” kaže i izlazi bez riječi.
Noć provodim budna kraj Marka. Gledam ga kako spava i pitam se jesam li pogriješila što sam šutjela. Ujutro Petar dolazi kući – oči su mu crvene od nespavanja.
“Ne znam što ću s ovim, Jasmina,” kaže tiho. “Ali neću vas ostaviti. Samo… treba mi vremena.”
Prvi put nakon dugo vremena osjećam olakšanje pomiješano sa strahom od budućnosti.
Dani prolaze sporo. Petar je odsutan, ali tu je fizički. Ponekad ga uhvatim kako gleda Marka s tugom i zbunjenošću. Ja idem s Markom na terapije – logoped, defektolog, psiholog. U čekaonici upoznajem druge roditelje – Amiru iz Tuzle čiji sin ima sličnu dijagnozu; Ivana iz Zagreba koja dolazi zbog kćeri svaki tjedan autobusom.
Počinjemo razgovarati o stvarima o kojima sam prije šutjela – o strahu od osude susjeda, o tome kako ljudi misle da si loša majka ako ti dijete nije “kao svi drugi”. Počnem pisati dnevnik – svaku večer zapisujem što me boli i što me raduje.
Jedne večeri Petar sjeda kraj mene na kauč.
“Jasmina… oprosti što sam bio grub. Ne znam kako se nositi s ovim. U mojoj obitelji se o ovakvim stvarima nije pričalo. Ali želim pokušati biti bolji otac nego što je moj bio meni.”
Grlim ga i plačem od olakšanja.
Marek raste polako, ali napreduje na svoj način. Ima dana kad mislim da neću izdržati – kad me pogleda onako izgubljeno ili kad Petar opet zašuti na večeri. Ali ima i dana kad Marek izgovori novu riječ ili me zagrli bez razloga i tada znam da vrijedi boriti se.
Ponekad se pitam: koliko nas još šuti iz straha? Koliko nas skriva istinu misleći da tako štitimo obitelj? Možda bismo svi bili sretniji kad bismo imali hrabrosti reći naglas ono što nas boli.