Vikend pod opsadom: Svekrvina pravila i izgubljeni mir
“Ivana, zar nisi mogla bolje oprati prozore? Pogledaj kako sunce pokazuje svaku mrlju!” Glas moje svekrve, Milene, parao je tišinu subotnjeg jutra kao sirena za uzbunu. Stajala sam u kuhinji, držeći krpu u ruci, dok mi je srce lupalo kao da sam uhvaćena u krađi. Moj muž, Dario, sjedio je za stolom, listao novine i pravio se da ne čuje.
“Milena, možda bi ti mogla…” pokušala sam tiho, ali me prekinula podizanjem obrve. “Draga moja, ja sam to radila 30 godina. Sad je tvoj red.”
Svekar Zdravko je već sjedio na balkonu i pušio cigaretu, ostavljajući pepeljaru punu pepela koji ću kasnije ja morati očistiti. Vikendi su kod nas već godinama ista priča: oni dolaze iz Mostara, donesu vreće povrća iz vrta i popis stvari koje treba popraviti ili očistiti. Moj stan postaje njihova vikendica, a ja – njihova domaćica.
“Ivana, kad ćeš skuhati kafu? Zdravko voli onu tursku, znaš da mu ne prija ova iz aparata,” dobacila je Milena dok je otvarala frižider i pregledavala što imamo. “I usput, vidi da nema više domaćeg ajvara. Trebala bi ga napraviti prije zime.”
Pogledala sam Darija. On je samo slegnuo ramenima i nastavio čitati sportsku rubriku. U meni se skupljala ljutnja, ali i tuga. Nisam imala snage za još jednu svađu s njim; uvijek bi završilo istim riječima: “To su moji roditelji, Ivana. Pusti ih, proći će vikend.”
Ali vikendi nisu prolazili – oni su se ponavljali kao loša serija bez kraja. Moja prijateljica Sanja često mi je govorila: “Ivana, moraš postaviti granice!” Ali kako da postavim granice kad živimo u istom gradu, kad Dario ne želi povrijediti svoje roditelje, a ja ne želim biti ta koja će razbiti porodičnu harmoniju?
Nedjelja popodne bila je najgora. Milena bi sjela pored mene na kauč i počela ispitivati: “Kad ćete vi imati djecu? Znaš li da je Dario već napunio 35? Vrijeme prolazi…” Osjećala sam se kao da me guši vlastiti zrak. Nisam joj mogla reći da već mjesecima pokušavamo i da svaka menstruacija donosi još jedan val tuge i osjećaja krivnje.
Jednog vikenda, kad su došli ranije nego inače, zatekli su me kako sjedim na podu dnevne sobe i plačem. Nisam imala snage ustati ni obrisati suze. Milena je stajala na vratima, zbunjena.
“Ivana? Šta ti je? Jesi li bolesna?”
“Umorna sam… Samo sam umorna,” prošaptala sam.
Dario je napokon reagirao. “Mama, tata… Možda bi bilo dobro da ovaj vikend provedete kod kuće. Ivani treba malo mira.”
Milena se uvrijedila. “Znači smetamo vam? Nakon svega što smo učinili za vas? Zdravko, idemo!”
Zdravko je samo slegnuo ramenima i otišao po jaknu.
Kad su otišli, kuća je bila tiha kao nikad prije. Dario me zagrlio, ali između nas je ostao zid neizgovorenih riječi.
Sljedećih nekoliko dana osjećala sam olakšanje, ali i grižnju savjesti. Jesam li stvarno bila nepravedna prema njima? Ili sam napokon zaštitila sebe?
Sanja mi je poslala poruku: “Bravo! Sad samo izdrži!”
Ali nije bilo lako. Milena nije zvala cijelu sedmicu. Dario je bio nervozan. “Možda si ipak mogla biti malo blaža… znaš kakva je moja mama.”
“A šta je sa mnom, Dario? Kad će neko pitati kako sam ja?”
On je šutio.
Prošlo je nekoliko sedmica prije nego što su ponovo došli. Ovaj put donijeli su kolače i cvijeće. Milena me zagrlila nespretno.
“Znaš… nije lako biti svekrva. I meni je moja pila živce dok nisam naučila šutjeti. Ali ti si dobra žena mom Dariju. Samo… ponekad zaboravim da si i ti čovjek od krvi i mesa.”
Osjetila sam suze u očima – ovaj put od olakšanja.
Nisam sigurna hoće li naši odnosi ikad biti savršeni, ali naučila sam da imam pravo na svoj mir.
Ponekad se pitam: koliko žena oko mene živi isti ovaj scenarij? Koliko nas šuti iz straha od osude ili zbog ljubavi prema mužu? Možemo li ikada pronaći ravnotežu između porodične dužnosti i vlastite sreće?