Kad srce progovori nakon pedesete: Povratak staroj ljubavi i novi početak
“Mama, jesi li ti normalna?” Lejlin glas je odjeknuo kroz stan dok sam skidala kaput, još uvijek osjećajući miris kiše i parfema na sebi. “S kim si ti to bila? S Emirom? Onim Emirom iz srednje?”
Pogledala sam je, njene oči bile su pune nevjerice i brige. “Lejla, samo smo otišli na večeru. Nismo se vidjeli trideset godina. Htjela sam… samo malo razgovora, prisjetiti se starih dana.”
“Mama, to je ludost! Ne znaš kakav je on sada. Ljudi se mijenjaju. Šta ako je neki čudak?”
Zastala sam, osjećajući kako mi srce lupa jače nego ikad prije. Nisam joj mogla reći da sam se osjećala živom prvi put nakon mnogo godina. Da me Emir pogledao onako kako me niko nije pogledao još od dana kad mi je otac umro, a muž počeo nestajati u tišini svakodnevice.
Sjedila sam na rubu kreveta te noći, zureći u tamu. Sjećanja su navirala – prvi ples na maturalnoj večeri, smijeh pod lipama kod Miljacke, obećanja koja su nestala kad je Emir otišao studirati u Zagreb, a ja ostala ovdje, u Sarajevu, udala se za Mirzu i rodila Lejlu.
Godine su prošle u rutini: posao u školi, kuhanje, briga o bolesnoj svekrvi, Mirzine šutnje i kasni dolasci kući. Kad je umro prije pet godina, osjećala sam olakšanje i krivnju istovremeno. Nisam znala tko sam bez njega – ili možda nisam znala tko sam bila s njim.
Emir me nazvao prošlog tjedna. “Ajla, došao sam na nekoliko dana. Volio bih te vidjeti. Samo popiti kafu, ništa više.” Njegov glas bio je isti kao nekad – topao, siguran. Pristala sam bez razmišljanja.
Našli smo se u starom restoranu kod Vječne vatre. Kiša je padala po prozorima dok smo pričali o svemu što smo propustili – o njegovoj ženi koja ga je ostavila zbog drugog, o mojoj borbi s usamljenošću i praznim stanom. Smijali smo se sitnicama iz mladosti, ali ispod svega osjećala se neka nova napetost.
“Ajla, znaš li da si mi uvijek bila posebna?” rekao je tiho dok smo izlazili na ulicu.
Osjetila sam kako mi obrazi gore. “Emire, ne znam šta da kažem… Imam osjećaj kao da sam opet ona djevojka iz četvrtog razreda.”
“Možda je vrijeme da opet budeš ona djevojka. Da misliš malo na sebe.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć. Sljedećih dana Lejla me gledala sumnjičavo. “Mama, ne možeš samo tako promijeniti život zbog jednog susreta! Ljudi pričaju… Šta će reći komšije?”
“Lejla, cijeli život sam radila ono što drugi očekuju od mene. Zar ne mogu barem sad pokušati biti sretna?”
Nije odgovorila. Samo je slegnula ramenima i otišla u svoju sobu.
Emir mi je slao poruke svako jutro: “Jesi li dobro? Hoćemo li opet na kafu?” Pristala sam ponovo ga vidjeti. Ovaj put otišli smo do Trebevića. Sjedili smo na klupi i gledali maglu kako se spušta niz planinu.
“Ajla, ne tražim ništa od tebe što ne želiš dati. Samo želim biti tu za tebe. Zaslužuješ ljubav, znaš li to?”
Osjetila sam suze kako mi naviru na oči. “Zaboravila sam kako to izgleda… biti voljena.”
“Nisi sama. Ja sam tu.”
Te riječi su mi dale snagu kakvu nisam imala godinama. Počela sam se smijati češće, oblačiti haljine koje su godinama stajale u ormaru, šminkati se za sebe, a ne za druge.
Ali grad je mali i priče su brzo krenule. Komšinica Senada me zaustavila pred liftom: “Ajla, čula sam da si viđena s nekim muškarcem… Nije valjda da si poludjela u ovim godinama?”
Samo sam se nasmijala: “Senada, možda jesam. Ali prvi put uživam u tome.”
Lejla je bila sve tiša kod kuće. Jedne večeri sjela je pored mene: “Mama… bojim se da ćeš opet biti povrijeđena. Tata ti nije dao sreću koju si zaslužila… Ne želim da te neko drugi razočara.”
Zagrlila sam je čvrsto. “Lejla, život nije gotov kad napuniš pedeset godina. Ne mogu više živjeti samo kroz tebe ili kroz prošlost. Moram pokušati još jednom biti sretna – zbog sebe, ali i zbog tebe. Da vidiš da žena može voljeti i biti voljena bez obzira na godine.”
Nije rekla ništa više te noći, ali vidjela sam suze u njenim očima.
Dani su prolazili i Emir je postao dio mog života – polako i nježno, bez pritiska. Počeli smo zajedno šetati Vilsonovim šetalištem, kuhati večere kod mene dok Lejla nije bila kući, razgovarati o svemu što nas muči i raduje.
Jednog dana Lejla mi je donijela šalicu kafe dok sam sjedila na balkonu: “Možda si ipak u pravu, mama… Možda još ima vremena za sreću. Samo… obećaj mi da ćeš paziti na sebe.”
Pogledala sam je s osmijehom: “Obećavam.” U tom trenutku znala sam da sam donijela pravu odluku.
Ponekad se pitam – koliko nas žena živi tuđe živote, bojeći se što će reći drugi? Koliko nas zaboravi na svoje snove jer mislimo da smo prestare za ljubav ili sreću? Možda nikad nije kasno da počneš ispočetka – ali treba li nam uvijek dozvola drugih da budemo sretne?