Kocka koja nas je slomila: Istina iza laži
“Dario, gdje si bio sinoć?” Lejlin glas bio je tih, ali u njemu se osjećala napetost. Stajala je na pragu naše male kuhinje u Sarajevu, držeći šalicu kave koja joj se lagano tresla u ruci. Pogledao sam je, pokušavajući pronaći riječi koje bi zvučale uvjerljivo, ali istina mi je gorjela na jeziku.
“Bio sam s Emirom, gledali smo utakmicu u kafani kod Džemala,” slagao sam, izbjegavajući njezin pogled. Znao sam da me prozire, ali nisam mogao priznati gdje sam zaista bio – u zadimljenoj sobi iza kladionice, okružen ljudima koji su, poput mene, vjerovali da će im sreća večeras konačno okrenuti lice.
Lejla je uzdahnula i sjela za stol. “Dario, ne mogu više ovako. Osjećam da mi nešto skrivaš. Nisi više onaj čovjek kojeg sam upoznala.”
Sjećam se dana kad sam prvi put vidio Lejlu. Bila je studentica medicine iz Mostara, došla u Sarajevo zbog prakse. Njene oči su bile tople, a osmijeh iskren. Upoznali smo se na rođendanu zajedničkog prijatelja, Ivana. Odmah sam znao da je posebna. Ali ja… ja sam već tada nosio teret koji nisam mogao podijeliti ni s kim.
Moj otac, Stjepan, bio je poznat po tome što je sve što ima stekao radom u Njemačkoj. Vratio se u Hrvatsku s dovoljno novca da kupi kuću u Osijeku i otvori malu trgovinu. Odrastao sam uz priče o poštenju i trudu, ali kad sam došao u Sarajevo na studij, brzo sam otkrio svijet kladionica i adrenalina koji dolazi s rizikom.
Prvo sam igrao sitno – deset maraka na Dinamo ili Zrinjski. Onda su došle veće oklade, pa dugovi. Kad sam upoznao Lejlu, već sam bio duboko u svemu tome. Bojao sam se da će me voljeti samo zbog novca koji sam povremeno imao – ili još gore, da će me ostaviti kad sazna istinu.
“Dario, molim te, reci mi istinu. Jesi li opet kockao?” Lejla me gledala ravno u oči. Nisam mogao izdržati taj pogled.
“Nisam!” povikao sam preglasno, a ona se trznula. “Zašto mi ne vjeruješ?”
Zidovi su se počeli rušiti onog dana kad me nazvao Adnan, vlasnik lokalne kladionice. “Dario, znaš da te poštujem, ali dug si narastao na pet tisuća maraka. Ako ne platiš do petka, bit će problema.”
Tada sam prvi put pomislio da prodam djedovu zlatnu narukvicu koju mi je majka poslala iz Osijeka kao uspomenu na njega. Srce mi se slamalo dok sam gledao taj komad zlata u ruci, ali nisam imao izbora.
Lejla je primijetila da nešto nije u redu kad je vidjela da više ne nosim narukvicu. “Gdje ti je djedova narukvica? Nikad je ne skidaš.”
“Dao sam je na čišćenje,” slagao sam opet.
Noćima nisam spavao. Svaki put kad bi Lejla zaspala kraj mene, ja bih zurio u strop i razmišljao kako ću vratiti dugove i prestati lagati ženu koju volim.
Jedne večeri, dok smo sjedili kod njezinih roditelja u Mostaru na iftaru, njezin otac Haris me pitao: “Dario, čime se ti točno baviš? Nikad ne pričaš o poslu.”
Osjetio sam kako mi obrazi gore. “Radim online marketing za jednu firmu iz Zagreba,” odgovorio sam brzo.
Lejla me pogledala ispod obrva. Znao sam da ne vjeruje.
Nakon večere povukla me za rukav i šapnula: “Dario, ako mi sad ne kažeš istinu, odlazim.”
Osjetio sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “Lejla… ja… imam problem s kockom. Dugujem novac ljudima kojima ne smijem dugovati. Nisam ti rekao jer… bojao sam se da ćeš otići.”
Njezine oči su se napunile suzama. “Dario… voljela bih da si mi rekao prije nego što si nas sve uvukao u ovo. Kako si mogao? Kako si mogao lagati svaki dan?”
Nisam imao odgovor.
Te noći spavao sam na kauču kod prijatelja Ivana. Lejla mi nije odgovarala na poruke ni pozive.
Sljedećih dana pokušavao sam skupiti novac – posudio od Emira, prodao bicikl koji mi je brat Luka poklonio za rođendan, radio noćne smjene kao dostavljač hrane po Sarajevu. Ali dugovi su rasli brže nego što sam ih mogao vraćati.
Jednog jutra došao sam pred Lejlina vrata s buketom cvijeća i očima punim suza.
“Lejla, molim te… Znam da sam pogriješio. Spreman sam potražiti pomoć. Samo nemoj otići.”
Pogledala me dugo i teško. “Dario… možda te još uvijek volim, ali više ti ne vjerujem. Povjerenje je kao staklo – jednom kad pukne, teško ga je sastaviti. Moraš prvo sebi pomoći prije nego što možeš biti tu za mene ili bilo koga drugog.”
Otišla je bez riječi.
Tog dana odlučio sam otići na sastanak anonimnih kockara u Domu zdravlja na Grbavici. Sjedio sam među ljudima koji su prošli isto što i ja – izgubili domove, obitelji, prijatelje zbog ovisnosti koja nas je pojela iznutra.
Mjesecima sam radio na sebi – terapije, razgovori s roditeljima koji su prvi put čuli istinu o meni i mojoj borbi.
Lejlu nisam vidio mjesecima dok jednog dana nisam naišao na nju u tramvaju broj 3 prema Ilidži. Pogledali smo se i samo kratko kimnuli glavom.
Možda više nikad nećemo biti zajedno, ali naučio sam najvažniju lekciju: istina boli samo jednom, a laž boli svaki dan.
Ponekad se pitam: Da li biste vi oprostili nekome tko vas je lagao iz straha da vas ne izgubi? Može li ljubav preživjeti izdaju ili su neke rane jednostavno preduboke?