Povratak na klupu: Priča o propuštenim prilikama i oprostu
“Zašto nisi došao?” izletjelo mi je iz usta prije nego što sam uopće stigla razmisliti. Glas mi je zadrhtao, a srce mi je tuklo kao da sam opet ona djevojka od sedamnaest godina, koja sjedi na hladnoj klupi u parku i gleda na sat svakih pet minuta. Edin je zastao, prepoznao me, i na trenutak mu je lice preplavila nevjerica. U ruci je držao novine, a brada mu je bila ista kao nekad – samo prosijeda.
“Ajla…” izgovorio je tiho, kao da provjerava sanja li ili je budan. “Nisam mislio da ću te ikad više vidjeti.”
Stajali smo tako, okruženi šumom lišća i mirisom stare zemlje, dok su se oko nas izmjenjivali pogledi prolaznika. Nisam znala što očekujem – ispriku, objašnjenje, možda samo potvrdu da nisam bila luda što sam ga toliko godina nosila u sebi kao neizbrisivu sjenu.
Vratila sam se u ovaj grad nakon više od trideset godina. Sarajevo mi je uvijek bilo dom, ali život me odveo daleko – prvo na studij u Zagreb, pa onda u Njemačku, gdje sam radila kao medicinska sestra. Udala sam se za Mirzu, rodila dvije kćeri, prošla kroz rat i izbjeglištvo, kroz godine tišine i nostalgije. Ali uvijek sam se vraćala mislima na onu klupu, na onaj dan kad sam čekala Edina, a on nije došao.
Moja majka je umrla prošle zime. Kuća je ostala prazna, a ja sam osjetila potrebu da se vratim – ne samo zbog uspomena, nego i zbog sebe. Grad mi se činio manjim nego prije, ali svaki kutak bio je natopljen pričama koje su me oblikovale. Prvi dan sam otišla ravno u park. Sjela sam na istu klupu, gledala ista stabla. I onda sam ga ugledala.
“Sjećaš li se?” upitala sam ga sada, dok smo sjedili jedno pored drugog. “Te subote? Rekao si da ćeš doći u deset. Čekala sam do podneva.”
Edin je duboko uzdahnuo. “Sjećam se svega. I svaki put kad prođem ovuda, sjetim se tebe kako sjediš sama. Ajla… moj otac je tog jutra završio u bolnici. Nisam imao mobitel, nisam mogao nikome javiti. Sve se srušilo u jednom trenu. Kad sam se vratio kući kasno navečer, majka mi je rekla da si zvala… Nisam imao hrabrosti nazvati te.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči – ne zbog tuge, nego zbog olakšanja. Toliko godina sam mislila da sam ja nešto pogriješila, da nisam bila dovoljno dobra ili zanimljiva. A zapravo… život je samo bio okrutan.
“Zašto mi nisi rekao kasnije? Zašto si nestao?”
Pogledao me iskreno, bez pokušaja da se opravda. “Nakon što mi je otac umro, sve se promijenilo. Morao sam raditi, pomagati majci… A onda je došao rat. Ti si otišla na fakultet, ja sam ostao ovdje. Svijet nam se raspao prije nego što smo ga stigli zajedno izgraditi.”
Šutjeli smo dugo. Oko nas su djeca trčala za loptom, stariji ljudi hranili golubove. Sve je bilo isto kao nekad, a opet potpuno drugačije.
“Znaš,” rekla sam napokon, “godinama sam te krivila za sve svoje promašaje u ljubavi. Mislila sam da nikad više neću moći voljeti kao što sam voljela tebe. A onda sam shvatila da zapravo nisam ni pokušavala – uvijek sam tražila tebe u drugima.”
Edin je spustio pogled. “I ja sam tebe tražio. Nikad nisam našao nikoga tko bi me pogledao onako kako si ti gledala mene na toj klupi.”
Osjetila sam kako mi srce omekšava. Svi naši izgubljeni dani, svi naši promašaji – možda su bili potrebni da bismo sada mogli razgovarati ovako iskreno.
“Imam dvije kćeri,” rekla sam mu tiho. “Jedna živi u Zagrebu, druga u Beču. Muž mi je umro prije pet godina. Vratila sam se jer više nisam imala kome pripadati osim ovom gradu i sebi.”
Edin je klimnuo glavom. “I ja imam sina – Amar se zove. Živi sa mnom nakon što mu je majka otišla u Švedsku prije deset godina. Nije lako biti samohrani otac… ali nekako guramo.”
Pogledali smo se i nasmiješili kroz suze.
“Znaš li što je najgore?” upitala sam ga kroz drhtav osmijeh. “Što nikad nismo imali priliku ni pokušati biti zajedno – a toliko smo toga izgubili zbog šutnje i nesporazuma.”
Edin je slegnuo ramenima: “Možda nam život sada daje drugu priliku – ne kao zaljubljenim tinejdžerima, nego kao ljudima koji znaju koliko vrijedi iskren razgovor.”
Dugo smo šetali parkom toga dana. Pričali smo o svemu što nas je prošlo – o ratu, o djeci, o roditeljima kojih više nema, o strahovima i snovima koje još uvijek nosimo u sebi.
Kad smo se rastajali pred mojom starom kućom, Edin me pogledao ravno u oči: “Ajla… hoćeš li sutra opet doći na klupu? Ovaj put neću zakasniti.”
Nasmijala sam se prvi put nakon dugo vremena bez gorčine: “Doći ću. I ovaj put ću znati da nije važno koliko čekamo – važno je da smo napokon tu.”
Dok sam ulazila u kuću koja više nije mirisala na majčine kolače nego na vlagu i stare knjige, pitala sam se: Koliko nas još nosi teret prošlosti koju nikad nismo razumjeli? I koliko nas ima hrabrosti oprostiti – drugima i sebi?