Ako me voliš kao majku, ostavi ga: Priča o ljubavi, kontroli i izborima
“Ako ga ne ostaviš, više nisi moja kćerka!” Jasnin glas je odjekivao kroz stan, tresući zidove i moje srce. Stajala sam nasred dnevne sobe, ruku stisnutih u šake, pokušavajući zadržati suze. Dino je sjedio na kauču, pogled spušten, kao da se nada da će nestati ako dovoljno dugo šuti.
“Mama, molim te…” prošaptala sam, ali ona je podigla ruku kao da mi zabranjuje da nastavim.
“Ne! Dosta! Sve sam ti dala! Sve! I sad ćeš mene zamijeniti nekim… nekim konobarom iz Ilidže? Zar sam te za to školovala? Zar sam se za to odricala svega?”
Osjetila sam kako mi obrazi gore. Dino je bio više od konobara. Bio je čovjek koji me prvi put natjerao da se osjećam slobodno, da smijem sanjati o životu izvan majčine sjene. Ali kako to objasniti ženi koja je cijeli život provela žrtvujući se za mene i brata?
Jasna nije bila loša majka. Bila je samo… previše. Previše prisutna, previše zabrinuta, previše uključena u svaki moj korak. Sjećam se kako je prije nekoliko godina, kad sam prvi put zakasnila kući zbog izlaska s prijateljicama, došla po mene ispred kluba u pidžami. “Nije me briga što će ljudi reći! Ti si moje dijete!” vikala je tada pred svima. Tada mi je bilo neugodno, ali danas… danas me gušila.
Dino je ustao i tiho rekao: “Možda je bolje da odem.”
“Ne!” viknula sam, uhvativši ga za ruku. “Ostani. Ovo je i tvoja borba.”
Jasna se nasmijala gorko. “Borba? Protiv mene? Protiv žene koja ti je sve dala? Hajde, reci mi, šta ti on može dati što ja nisam mogla? Ljubav? Sigurnost? On nema ni stalni posao!”
Dino je podigao glavu. “Gospođo Jasna, volim vašu kćerku. Ne tražim ništa od vas osim prilike da joj budem dobar čovjek.”
Majka ga je odmjerila pogledom punim prezira. “Ljubav? Ljubav ne plaća račune! Ljubav ne kupuje stan! Ljubav ne šalje dijete na fakultet u Zagreb!”
Osjetila sam kako mi se srce cijepa na pola. S jedne strane žena koja me rodila, koja je radila dvije smjene u bolnici da bih ja mogla studirati pravo. S druge strane Dino, koji me naučio da mogu biti svoja, da mogu voljeti bez straha.
“Mama…” pokušala sam opet, ali ona je već krenula prema vratima.
“Ako ga ne ostaviš večeras, zaboravi da imaš majku!”
Vrata su zalupila tako jako da su slike na zidu zadrhtale.
Dino me zagrlio. Plakala sam dugo u njegovom naručju. “Možda je u pravu,” prošaptala sam kroz suze. “Možda ne znam šta radim.”
On me nježno poljubio u čelo. “Znaš ti jako dobro šta radiš. Samo prvi put biraš sebe.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošle mama i ja – o danima kad smo zajedno kuhale sarmu za Bajram i Božić jer smo uvijek slavile sve praznike; o njenim rukama koje su mi brisale čelo kad bih imala temperaturu; o njenom ponosu kad sam diplomirala.
Ali sjetila sam se i svih onih trenutaka kad nisam smjela reći šta mislim jer bi se naljutila; kad sam morala skrivati ocjene iz matematike jer bi plakala; kad sam prvi put poljubila dečka iz razreda i slagala joj da je to samo prijatelj.
Sljedećeg jutra otišla sam kod nje. Otvorila mi je vrata s podočnjacima do poda.
“Mama…”
“Ne moraš ništa reći,” prekinula me hladno. “Sve si rekla sinoć.”
Sjele smo za kuhinjski stol. Tišina je bila teža od olova.
“Znaš li ti koliko sam se ja borila za tebe? Koliko sam puta ostala bez hljeba samo da bi ti imala za užinu? Koliko puta sam molila Boga da te sačuva od svega lošeg? I sad… sad mi vraćaš ovako?”
Nisam znala šta reći. Suze su mi klizile niz lice.
“Mama, volim te više od svega na svijetu. Ali Dino… on me čini sretnom. Ne tražim da ga voliš kao ja, samo da ga prihvatiš.”
Pogledala me dugo, a onda rekla ono što me najviše boljelo:
“Ako odeš s njim, više nisi moja kćerka.”
I otišla je u sobu, zalupivši vrata.
Dani su prolazili sporo kao godina. Dino je bio uz mene, ali praznina koju je ostavila majčina šutnja bila je nepodnošljiva. Brat Ivan mi je slao poruke: “Pusti mamu malo, proći će je.” Ali nije prolazilo.
Jedne večeri Dino me pitao: “Bi li bila sretnija bez mene? Ako treba, nestat ću iz tvog života samo da ti vratiš svoju mamu.”
Pogledala sam ga kroz suze i znala odgovor: “Ne mogu živjeti ni bez tebe ni bez nje. Ali prvi put biram sebe. Ako me ona ne može voljeti takvu kakva jesam… možda nikad nije ni voljela mene, nego svoju sliku mene.”
Prošlo je mjesec dana prije nego što mi je mama poslala poruku: “Dođi kući na ručak.” Nisam znala šta me čeka – oprost ili još jedan ultimatum.
Kad sam ušla u stan, miris graha me podsjetio na djetinjstvo. Sjela sam za stol dok je ona šutke sipala supu.
“Hoće li on doći na Bajram?” pitala je tiho.
Srce mi je poskočilo.
“Ako želiš… doći će.”
Samo je klimnula glavom.
Tog dana shvatila sam – ljubav nije kontrola ni ucjena. Ljubav je pustiti dijete da odraste i voli kako zna i umije.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi tuđe snove iz straha od gubitka roditeljske ljubavi? I koliko nas ima hrabrosti izabrati sebe?