Baran, Koza, Pas – Kako sam preživio s Mašom
“Zorane, opet si zaboravio zatvoriti vrata od kokošinjca!” Mašin glas parao je jutarnji mir, dok sam pokušavao pronaći čarape u neredu naše spavaće sobe. Nije prošlo ni pet minuta otkako sam ustao, a već sam osjećao težinu dana na ramenima. Baran je opet pobjegao, koza je grickala Mašine cvjetove ispod prozora, a pas – naš vjerni Medo – lajao je kao da će cijelo selo probuditi.
“Mašo, molim te, ne viči. Zaboravio sam, ali…”
“Uvijek zaboraviš! Znaš li ti koliko puta sam ti rekla? Susjedi već pričaju da si nesposoban!”
Osjetio sam kako mi obrazi gore od srama. S prozora nas je promatrala teta Ljubica, uvijek spremna prenijeti svaku našu svađu dalje. U selu poput našeg, gdje svi znaju sve, svaki moj propust bio je tema za kavu i trač.
Maša nije bila loša žena. Bila je vrijedna, snažna i uvijek je znala što želi. Ali njezina snaga često je bila poput oluje – nosila je sve pred sobom, a ja sam bio poput slame na vjetru. Kad smo se upoznali na sajmu u Travniku, bila je nasmijana i topla. S vremenom, osmijeh je zamijenila zabrinutost, a toplinu su zamijenili zahtjevi.
“Zorane, kad ćeš napokon popraviti ogradu? Baran će nam opet pobjeći!”
“Popravit ću čim završim s hranjenjem koze,” odgovorio sam tiho, ali ona me već nije slušala. Uvijek je imala popis stvari koje nisam napravio ili sam napravio pogrešno.
Nekad sam mislio da sam ja problem. Možda i jesam. Nisam bio kao drugi muškarci u selu – nisam znao popraviti traktor kao Ivo, niti sam bio vješt s alatima kao Emir. Bio sam nespretan, zaboravan i često zamišljen. Ali volio sam Mašu. Volio sam njezinu snagu i njezine ruke koje su mirisale na svježe mlijeko i sapun.
Jednog dana, dok sam pokušavao uhvatiti barana koji je pobjegao do susjedove livade, začuo sam smijeh djece. “Vidi Zorana! Opet trči za baranom!” smijali su se mali Dino i Lejla. Osjetio sam kako mi srce tone. Nisam mogao pobjeći od svog imidža nespretnjaka.
Kad sam se vratio kući, Maša me čekala na pragu.
“Znaš li ti koliko me sram pred ljudima? Svi misle da si nesposoban! Zašto ne možeš biti kao drugi muškarci?”
Nisam znao što reći. Samo sam sjeo na stepenice i gledao u svoje ruke. Ponekad bih poželio da mogu nestati, da me nema. Ali onda bi Medo došao i položio glavu na moje krilo, kao da mi želi reći: “Tu si, vrijediš.”
Noći su bile najteže. Maša bi ležala okrenuta leđima, a ja bih gledao u strop i pitao se gdje smo pogriješili. Jesam li ja kriv što nisam dovoljno dobar? Ili je ona kriva što ne vidi moje male pobjede?
Jedne večeri, dok smo večerali u tišini, začulo se kucanje na vratima. Bila je to teta Ljubica.
“Mašo, Zorane, jeste li vidjeli moju mačku? Nestala je jutros.”
Maša je odmah skočila: “Zoran sigurno nije zatvorio vrata od šupe!”
Osjetio sam kako mi suze naviru na oči. Nisam više mogao izdržati.
“Dosta! Nisam ja kriv za sve što se dogodi u ovom selu! Nisam savršen, ali trudim se! Zar ne vidiš koliko me boli kad me stalno kriviš pred svima?”
Maša je prvi put nakon dugo vremena zašutjela. Teta Ljubica nas je gledala iznenađeno pa se povukla bez riječi.
Te noći nisam mogao spavati. Razmišljao sam o svemu što smo prošli – o danima kad smo zajedno sadili vrt, kad smo se smijali glupostima i kad smo sanjali o budućnosti u kojoj ćemo biti sretni. Gdje su nestali ti dani?
Sljedećeg jutra probudio sam se ranije nego inače. Otišao sam do štale i polako popravio ogradu. Nije bilo savršeno, ali bilo je dovoljno dobro da baran ne pobjegne. Kad se Maša probudila i vidjela što sam napravio, samo je kimnula glavom.
“Hvala,” rekla je tiho.
To jedno “hvala” značilo mi je više od svih prigovora zajedno.
Dani su prolazili, a ja sam polako učio biti bolji – ne zbog Maše ili susjeda, nego zbog sebe. Počeo sam razgovarati s njom o svojim osjećajima, a ona je polako učila slušati bez osuđivanja.
Nije bilo lako. I dalje smo se svađali oko sitnica – oko toga tko će nahraniti kozu ili tko će pokupiti jaja iz kokošinjca. Ali naučili smo cijeniti male pobjede i priznati kad pogriješimo.
Jednog dana sjeli smo zajedno na klupu ispred kuće i gledali zalazak sunca.
“Mašo,” rekao sam tiho, “znaš li koliko mi značiš? Znam da nisam savršen, ali volim te više od svega. Samo želim da me ponekad pogledaš kao nekad – s osmijehom, a ne s prezirom.”
Maša me pogledala i prvi put nakon dugo vremena nježno dotaknula moju ruku.
“I meni si važan, Zorane. Možda ponekad zaboravim pokazati to… ali bez tebe ova kuća ne bi bila dom.”
Te riječi bile su poput melem na ranu.
I tako živimo dalje – s baranom koji ponekad pobjegne, kozom koja gricka cvijeće i psom koji nas uvijek podsjeti da nismo sami. Neki dani su teži od drugih, ali naučili smo da ljubav nije savršenstvo nego borba za razumijevanje.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi u sjeni tuđih očekivanja? Koliko nas se boji priznati vlastite slabosti pred onima koje volimo najviše?