Cvijeće za bivšu, tišina za mene: Priča o ljubavi, sumnji i boli
“Znaš li ti uopće koliko me boli ovo što radiš?” – izletjelo mi je iz usta prije nego što sam uspjela zaustaviti riječi. Davor je sjedio za stolom, gledao kroz prozor kao da ga se to ne tiče. Vanjski svijet bio je siv, ali ništa nije bilo sivo kao osjećaj u mojoj duši.
“Ivana, ne dramatiziraj. To je samo cvijeće. Nemaš razloga biti ljubomorna na Marinu,” odgovorio je hladno, kao da govori o vremenskoj prognozi, a ne o mojoj povrijeđenosti.
Ali ja sam znala da nije samo cvijeće. Nije ni samo Marina. Bila je to cijela povijest koju nisam mogla dohvatiti, zid koji nikako nisam mogla srušiti. Davor i ja smo u braku dvije godine, a ja sam još uvijek osjećala da sam gost u njegovom životu, a ne domaćin.
Moja mama mi je uvijek govorila: “Ivana, pazi se razvedenih muškaraca. Ako ga je jedna žena ostavila, sigurno ima razloga.” Nisam joj vjerovala. Mislila sam da ljubav može sve. Ali sad, dok gledam kako Davor pažljivo bira buket za Marinu, a meni ni čokoladu nije donio otkad smo zajedno, pitam se jesam li pogriješila.
Sjećam se našeg prvog susreta. Bilo je to na rođendanu zajedničkog prijatelja, Gorana. Davor je bio šarmantan, duhovit, znao je slušati. Osjetila sam da me vidi, da mu je stalo do mene. Kad mi je priznao da je razveden i ima sina, Leona, nije mi smetalo. Bila sam spremna prihvatiti sve njegove rane i prošlost.
Ali sada, kad gledam kako se trudi oko bivše žene više nego oko mene, osjećam se izdano. “Zašto joj kupuješ cvijeće?” pitala sam ga tiho, gotovo šaptom.
“Marina i ja smo ostali u dobrim odnosima zbog Leona. Ne želim da dijete pati zbog naših nesuglasica. To je samo mala pažnja,” odgovorio je bez trunke emocija.
Ali ja nisam dijete. Ja sam njegova žena. Zar ne zaslužujem barem istu pažnju?
Moja prijateljica Sanja mi je rekla: “Ivana, moraš mu reći kako se osjećaš. Muškarci ne čitaju misli.” Ali rekla sam mu. Više puta. Svaki put bi me pogledao kao da sam luda ili preosjetljiva.
Jedne večeri, dok smo sjedili pred televizorom, skupila sam hrabrost i rekla: “Davor, osjećam se nevidljivo pored tebe. Kao da si još uvijek više vezan za Marinu nego za mene.”
Pogledao me iznenađeno: “Ivana, pa ti si moja žena! Zar ti to nije dovoljno?”
“Nije! Želim osjećati da ti je stalo do mene. Da me voliš, da me iznenadiš sitnicom, da me pogledaš kao nekad!”
Davor je uzdahnuo i otišao u drugu sobu. Ostala sam sama s tišinom koja je bila glasnija od bilo kakve svađe.
Narednih dana postalo je još gore. Nisam mogla spavati. Svaki put kad bi zazvonio njegov mobitel i vidjela ime “Marina”, srce bi mi preskočilo. Počela sam sumnjati u sve – u njega, u sebe, u naš brak.
Moja sestra Ana pokušala me utješiti: “Možda si preosjetljiva. Možda on stvarno samo želi mir zbog djeteta.” Ali ja nisam mogla ignorirati osjećaj da sam uvijek druga najbolja opcija.
Jednog dana odlučila sam razgovarati s Marinom. Pronašla sam njezin broj i nazvala je drhtavim glasom.
“Halo?”
“Bok Marina, ovdje Ivana… Davorova žena.”
S druge strane tišina.
“Znam tko si,” rekla je napokon hladno.
“Želim te nešto pitati… Osjećaš li da Davor još uvijek ima osjećaje prema tebi?”
Marina se nasmijala: “Draga moja, Davor voli samo sebe. Cvijeće mi kupuje jer misli da će tako izgledati kao dobar otac pred Leonom. Ne brini za mene – ja sam ga ostavila s razlogom.”
Taj razgovor me nije umirio, ali mi je otvorio oči. Možda problem nije Marina. Možda problem leži u meni – ili još gore, u nama.
Navečer sam sjela nasuprot Davora i rekla: “Ne mogu više ovako. Ili ćeš pokazati da ti je stalo do mene ili ću otići. Ne želim biti žena kojoj muž kupuje cvijeće bivšoj ženi dok ona sama sjedi kod kuće i plače.”
Davor me gledao dugo, bez riječi. Prvi put sam vidjela suzu u njegovom oku.
“Ivana… bojim se da ne znam kako pokazati ljubav drugačije… Navikao sam na borbu i distancu s Marinom… Ti si drugačija… Ja…”
Nisam znala što reći. Samo sam ustala i otišla u spavaću sobu.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu – o svojoj vrijednosti, o tome što znači biti voljen, o tome koliko kompromisa žena treba napraviti zbog ljubavi.
Sljedećeg jutra na stolu me čekala mala čokolada i poruka: “Zaslužuješ više od ovoga. Oprosti što to nisam ranije shvatio.” Suze su mi krenule niz lice.
Ali pitanje ostaje: Je li dovoljno što se netko promijeni tek kad mu zaprijetiš odlaskom? I koliko dugo žena treba čekati na ljubav koju zaslužuje?
Što vi mislite – treba li ostati i boriti se ili otići dok još imaš snage za novi početak?