Između Dvije Ljubavi: Kajanje u Srcu

“Dario, jesi li opet zaboravio kupiti kruh?” Lejlin glas para tišinu stana dok ja zurim u ekran mobitela, gledajući fotografiju iz prošlog ljeta. Na slici smo Ana, Leon i ja, svi nasmijani na obali Une. U tom trenutku, srce mi se stegne kao da ga netko stiska šakom.

“Oprosti, zaboravio sam… Imao sam puno posla,” promrmljam, ali znam da lažem. Nisam zaboravio kruh. Zaboravio sam kako biti sretan.

Lejla me gleda ispod obrva, mlada, lijepa, puna života. Nekad sam mislio da će njezina energija izbrisati moje sumnje i umor. Ali sada, nakon godinu dana braka, osjećam se izgubljenije nego ikad. Svaki njezin osmijeh podsjeća me koliko sam stariji, koliko sam daleko od onoga što sam bio s Anom.

“Dario, što ti je? Već danima si odsutan. Jesi li još uvijek zaljubljen u nju?” pita me tiho, gotovo šapatom.

Ne odgovaram. Što da kažem? Da svaku noć sanjam Anu? Da mi nedostaje Leonov smijeh kad ga nosim na ramenima? Da mi nedostaje miris domaće juhe koju je Ana kuhala nedjeljom?

Lejla ustaje i odlazi u spavaću sobu. Čujem kako tiho plače. Osjećam krivnju koja me izjeda iznutra, ali ne mogu si pomoći. Zatvaram oči i vraćam se u prošlost.

Sjećam se dana kad sam Anu ostavio. Bilo je proljeće, mirisalo je na kišu i svježe pokošenu travu. “Ne mogu više,” rekao sam joj. “Zaljubio sam se u drugu.”

Ana je samo šutjela. Pogledala me tim svojim velikim smeđim očima i rekla: “Znam da ćeš požaliti, Dario. Ali neću te moliti da ostaneš. Samo nemoj zaboraviti Leona.”

Nisam tada vjerovao da ću ikada požaliti. Lejla je bila poput svježeg zraka nakon godina rutine i tišine. S njom sam se osjećao mladim, živim. Ali sada… Sada mi svaki dan s njom izgleda kao kazna za moju slabost.

Prošli tjedan sam slučajno sreo Anu i Leona na tržnici u Sarajevu. Leon je narastao, već ima deset godina. Držao je Anu za ruku i smijao se nečemu što mu je šapnula na uho.

“Tata!” viknuo je kad me ugledao.

Ana je zastala, pogledala me hladno i pristojno klimnula glavom.

“Bok, Dario,” rekla je tiho.

“Kako ste?” pitao sam nespretno.

“Dobro smo,” odgovorila je kratko.

Leon me zagrlio oko struka. Osjetio sam kako mi suze naviru na oči.

“Hoćeš li doći na moju utakmicu u subotu?” pitao me s nadom.

Pogledao sam Anu. Nije ništa rekla, samo je slegnula ramenima.

“Naravno da ću doći,” obećao sam.

Te večeri nisam mogao spavati. Lejla je primijetila moju nervozu.

“Opet si ih vidio, zar ne?” pitala je bez ljutnje, ali s tugom u glasu.

Nisam odgovorio. Samo sam ležao u mraku i slušao njezino disanje.

U subotu sam otišao na Leonovu utakmicu. Stajao sam sa strane dok su Ana i druge mame navijale za djecu. Kad je Leon zabio gol, potrčao je prema meni s osmijehom koji mi je slomio srce.

Nakon utakmice Ana mi je prišla.

“Dario, znaš li koliko ga boli što nisi tu svaki dan?” pitala me tiho.

Nisam znao što reći. Znao sam samo da boli i mene.

Te večeri Lejla me čekala budna.

“Dario, ne mogu više ovako,” rekla je kroz suze. “Zaslužujem nekoga tko će biti ovdje cijelim srcem. Ako voliš Anu i Leona više nego mene… reci mi to otvoreno.”

Sjedio sam na rubu kreveta i gledao u pod.

“Ne znam što osjećam,” priznao sam prvi put sebi i njoj. “Znam samo da mi nedostaju. I da tebi ne mogu dati ono što zaslužuješ.”

Lejla je ustala i otišla iz sobe bez riječi. Sutradan nije bila kod kuće kad sam se probudio.

Tog dana nazvao sam Anu.

“Ana… mogu li doći razgovarati s tobom?”

Dugo je šutjela s druge strane linije.

“Dario, ne znam što očekuješ od mene. Prošlo je puno vremena. Naučila sam živjeti bez tebe. Ali ako misliš zbog Leona… možeš doći.”

Sjeo sam na klupu ispred naše stare zgrade i čekao da Ana izađe. Kad se pojavila, srce mi je preskočilo od uzbuđenja i straha.

“Dario, ne vraćaj se samo zato što ti je teško s Lejlom,” rekla je odmah, bez uvoda. “Leon te treba, ali ja… nisam sigurna da te još uvijek trebam kao prije.”

Gledao sam je u oči i shvatio koliko sam joj slomio srce.

“Žao mi je,” šapnuo sam.

Ana je samo slegnula ramenima.

“Život ide dalje, Dario. Možda bi trebao razmisliti što stvarno želiš prije nego opet nekome slomiš srce.”

Vratio sam se kući praznih ruku i još praznijeg srca. Lejla nije dolazila danima. Leon mi je poslao poruku: “Tata, hoćeš li opet doći na utakmicu?”

Sjedim sada na balkonu i gledam svjetla Sarajeva kako trepere u noći. Pitam se: Jesam li zauvijek izgubio svoju pravu obitelj zbog jedne pogrešne odluke? I ima li smisla pokušavati popraviti ono što sam razbio vlastitim rukama?

Što vi mislite – može li čovjek ispraviti svoje greške ili su neke rane jednostavno preduboke?