„Jesi li opet zaspala? Vrijeme je da napraviš doručak za Leona!” – Kraj jedne veze u hrvatskoj svakodnevici

„Jesi li opet zaspala? Vrijeme je da napraviš doručak za Leona!” – poruka od svekrve bljesnula je na ekranu mog mobitela u 6:43 ujutro. Nisam ni stigla otvoriti oči, a već sam osjećala težinu dana na prsima. Leon je još uvijek hrkao pored mene, nesvjestan svega, kao i uvijek. U tom trenutku, dok sam zurila u strop i pokušavala skupiti snagu za ustajanje, shvatila sam da više ne mogu.

Sanja sam, imam 32 godine i živim u Zagrebu. Prije pet godina, kad sam upoznala Leona na rođendanu zajedničkog prijatelja, bio je najzabavniji čovjek u prostoriji. Smijali smo se do suza, pričali o svemu – od Dinama do filmova iz djetinjstva. Mislila sam: „Evo ga, moj čovjek.” Ali život nije romantična komedija.

Prvih godinu dana bilo je kao iz bajke. Leon je donosio cvijeće s Dolca, kuhao večere, vodio me na Jarun gledati zalazak sunca. Onda je dobio otkaz. „Samo privremeno,” govorio je. „Naći ću nešto bolje.” Prvih mjesec dana podržavala sam ga, tražila oglase, slala mu linkove. Ali kako su prolazili mjeseci, Leon se sve više povlačio u sebe – ili bolje rečeno, u PlayStation.

Počela sam raditi dva posla – danju u uredu, navečer prevodila tekstove za strane firme. Računi su se gomilali, a Leon je postajao sve nervozniji. „Ne razumiješ ti pritisak pod kojim sam,” znao bi reći dok bi sjedio u pidžami do podneva. „Pusti me na miru.”

Njegova mama, gospođa Marija, zvala je svaki dan. „Sanja, jesi li mu skuhala ručak? Je li popio vitamine? Nemoj ga gnjaviti oko posla, znaš da je osjetljiv.” U početku sam pokušavala biti ljubazna. S vremenom sam počela gasiti mobitel kad bih vidjela njezin broj.

Jednog petka navečer, dok sam umorna slagala rublje, Leon je došao iz dnevnog boravka s praznom šalicom kave. „Možeš li mi napraviti još jednu?” Pogledala sam ga – istrošena, raščupana, s podočnjacima do brade – i pitala: „Zašto ne možeš sam?”

„Pa znaš da ti to bolje radiš,” nasmijao se kao dijete. U tom trenutku osjetila sam kako mi nešto puca iznutra.

Sljedećih tjedana pokušavala sam razgovarati s njim. „Leon, ne mogu više ovako. Osjećam se kao tvoja majka, a ne partnerica.” Slegnuo bi ramenima: „Pa što hoćeš? Da idem raditi bilo što? Nisam ja za bauštelu.”

Jedne subote došla je njegova mama bez najave. Donijela je kolače i počela usisavati stan. „Sanja, vidiš kako si umorna. Trebaš više brinuti o sebi – i o Leonu.”

Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Leona kako bezbrižno spava i pitala se gdje sam nestala ja iz te priče. Sjetila sam se svoje mame koja mi je uvijek govorila: „Bolje biti sama nego služavka.”

Nedjelja ujutro. Kiša je padala po prozoru dok sam pakirala stvari u dvije torbe. Leon se probudio i pitao: „Kamo ideš?”

„Idem sebi napraviti doručak,” rekla sam tiho. „I ovaj put – samo sebi.”

Nije ništa rekao. Samo je sjeo na krevet i gledao me kako pakiram.

Svekrva je zvala dok sam izlazila iz stana. Nisam se javila.

Prvi dani kod prijateljice Maje bili su najteži. Plakala sam nad kavom, osjećala krivnju i olakšanje istovremeno. Maja me grlila: „Sanja, nisi ti njegova majka ni njegov spasitelj.”

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako sam otišla. Naučila sam kuhati samo za sebe, šetati sama po Maksimiru i smijati se bez grižnje savjesti. Leon mi je jednom poslao poruku: „Fališ mi.” Nisam odgovorila.

Ponekad se pitam jesam li mogla drugačije. Jesam li trebala više razgovarati? Jesam li trebala ostati zbog ljubavi ili otići zbog sebe?

Možda vi znate odgovor: Je li bolje biti sama nego živjeti život za nekog drugog? Koliko dugo treba čekati da netko odraste – ili je vrijeme da odrasteš ti?