Kad Ljubav Postane Tišina: Moja Borba u Braku s Damirom

“Damire, možeš li, molim te, barem večeras ostaviti mobitel i pojesti sa mnom?” moj glas je drhtao dok sam gledala u njegovu siluetu, osvijetljenu plavičastim svjetlom ekrana. Nije podigao pogled. “Umoran sam, Ivana. Pusti me malo na miru.”

Taj odgovor bio je sve što sam posljednjih mjeseci dobivala. Nekada smo zajedno kuhali, smijali se dok bi djeca trčkarala oko stola, a sada je naš stan u Novom Zagrebu bio ispunjen tišinom koju je povremeno prekidao zvuk notifikacija s njegovog mobitela. Sjedila sam nasuprot njega, gledala kako mu lice postaje sve zatvorenije, a ja sve manja u vlastitoj koži.

Moja mama, Marija, često bi me zvala: “Ivana, jesi li dobro? Damir mi se čini nekako… odsutan.” Nisam imala snage priznati joj istinu. “Sve je u redu, mama. Samo je umoran od posla.” Lagala sam njoj, lagala sam sebi.

Naša djeca, Luka i Ema, osjećala su napetost. Ema bi me navečer pitala: “Mama, zašto tata više ne ide s nama u park?” Luka je šutio, ali sam vidjela kako ga boli. Pokušavala sam ih zaštititi, izmišljala izgovore za Damira: “Tata puno radi da bismo mi imali sve što nam treba.” Ali što nam vrijedi sve kad nemamo njega?

Jedne subote odlučila sam pokušati još jednom. Pripremila sam njegov omiljeni ručak – sarme po receptu njegove pokojne bake. Djeca su pomagala, smijali smo se dok smo motali listove kupusa. Kad je Damir došao kući, dočekali smo ga s osmijehom. “Iznenađenje!” povikala je Ema. On je samo slegnuo ramenima: “Nisam gladan. Pojeo sam nešto s dečkima nakon posla.” Pogledao me kao da sam mu strankinja.

Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi koje nikad nije izgovorio – riječi ljubavi, podrške, zahvalnosti. Sjetila sam se dana kad smo se upoznali na Jarunu, kako je bio duhovit i pažljiv. Gdje je nestao taj čovjek? Gdje sam nestala ja?

Pokušavala sam ga motivirati da zajedno krenemo na duge šetnje ili barem vikendom odemo na Sljeme s djecom. “Nemam volje za to”, govorio bi. “Zašto ti uvijek nešto moraš organizirati?” Počela sam preispitivati sebe – jesam li ja problem? Jesam li prezahtjevna?

Jednog dana, nakon što je Luka dobio lošu ocjenu iz matematike, sjela sam s njim za stol. “Luka, što se događa?” Pogledao me tužnim očima: “Tata nikad nije tu. Ne zanima ga ništa što radim.” Srce mi se slomilo. Znala sam da moram nešto poduzeti.

Pokušala sam razgovarati s Damirom. “Damire, gubimo se. Djeca te trebaju. Ja te trebam.” On je samo odmahnuo rukom: “Ne dramatiziraj. Sve je ok.” Ali ništa nije bilo ok.

Počela sam osjećati tjeskobu svaki put kad bih čula ključ u bravi – hoće li opet biti hladan? Hoće li opet šutjeti cijelu večer? Počela sam izbjegavati prijateljice jer nisam imala snage objašnjavati zašto više ne izlazimo zajedno ili zašto ga nikad nema na rođendanima djece.

Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjela sam sama u kuhinji i napisala pismo koje mu nikad nisam dala:

“Dragi Damire,
Nedostaješ mi. Nedostaje mi tvoj osmijeh, tvoj zagrljaj, tvoja pažnja. Osjećam se kao duh u vlastitom domu. Znam da život nije lak i da imaš svojih briga, ali molim te – vrati nam se. Vrati se meni.”

Sljedećih dana ništa se nije promijenilo. Damir je bio sve odsutniji, a ja sve očajnija. Počela sam razmišljati o razvodu – riječ koja me plašila više od svega. Kako ću sama? Kako će djeca bez oca? Ali kako ćemo svi preživjeti ovako?

Jednog popodneva otišla sam kod prijateljice Sanje na kavu. “Ivana, moraš misliti na sebe i djecu. Ne možeš nositi sve sama,” rekla mi je odlučno. Plakala sam kao dijete u njenom zagrljaju.

Vratila sam se kući odlučna da mu kažem istinu – da više ne mogu ovako. Kad sam mu to napokon rekla, samo je šutio i otišao u drugu sobu. Te noći spavala sam sama po prvi put nakon deset godina braka.

Dani su prolazili u istoj tišini. Djeca su osjećala promjenu; Ema me grlila češće nego prije, Luka je postao povučeniji. Počela sam tražiti pomoć – otišla sam psihologu i prvi put priznala sebi koliko patim.

Nisam još donijela konačnu odluku, ali znam da ovako više ne mogu živjeti. Zaslužujem ljubav i poštovanje – i ja i moja djeca.

Ponekad se pitam: gdje nestane ljubav kad prestanemo brinuti jedni o drugima? Je li moguće ponovno pronaći sebe nakon što si godinama bio samo sjena?