Na pragu pedesete: Odlazim od žene zbog ljubavi koja nikad nije umrla

“Jesi li sretan, Damire?” Mirjana me pogledala preko stola, oči joj su bile umorne, ali još uvijek tople. Bio je to moj pedeseti rođendan, a oko nas su se smijala naša djeca, Ana i Filip, dok je moja majka, baka Mara, rezala tortu. U tom trenutku, dok su svijeće titrale na torti i svi pjevali, osjetio sam težinu u prsima. Nisam znao odgovoriti na Mirjanino pitanje. Samo sam slegnuo ramenima i nasmiješio se, ali ona je znala. Uvijek je znala.

Te noći nisam mogao spavati. Slušao sam Mirjanino tiho disanje i gledao u strop. U glavi mi je odzvanjalo jedno ime: Ivana. Prva ljubav iz srednje škole, ona koja me naučila što znači voljeti do boli. Prije trideset godina rastali smo se jer su naši roditelji mislili da smo premladi i da život ima druge planove za nas. Oženio sam Mirjanu, ona se udala za nekog odvjetnika u Zagrebu. Ali Ivana mi nikad nije izašla iz srca.

Prije nekoliko mjeseci, slučajno sam je sreo na tržnici u Osijeku. Bila je ista – možda s nekoliko bora više, ali osmijeh joj je bio isti. Popili smo kavu. Pričali smo o svemu i ničemu, ali između redova osjećao sam onu istu iskru. “Znaš li da te nikad nisam prestala voljeti?” šapnula mi je dok smo se rastajali. Te riječi su mi razbile svijet.

Od tada nisam imao mira. Svaki dan sam razmišljao o njoj, o tome što bi bilo da smo ostali zajedno. Počeo sam izbjegavati Mirjanu, bio sam nervozan s djecom, čak sam i na poslu griješio. Kolega Zoran me pitao: “Što ti je, Damire? Nikad nisi bio ovako odsutan.” Nisam znao što reći.

Jedne večeri, nakon što su djeca otišla spavati, Mirjana me pogledala ravno u oči: “Zaljubio si se u drugu?”

Nisam mogao lagati. “Nisam se zaljubio… Nikad nisam prestao voljeti jednu ženu. Ivanu.”

Mirjana je dugo šutjela. Onda je ustala i otišla u kuhinju. Čuo sam kako jeca dok pere suđe. Srce mi se slamalo, ali znao sam da više ne mogu živjeti u laži.

Sljedećih dana kuća je bila tiha kao grob. Ana me izbjegavala, Filip nije htio razgovarati sa mnom. Majka me gledala s tugom: “Damire, obitelj je svetinja. Zar ćeš sve baciti zbog neke stare ljubavi?” Znao sam da me svi osuđuju.

Ali nisam mogao drugačije. Ivana mi je pisala poruke svake večeri: “Sanjam te svaku noć. Zamisli da smo opet zajedno…” Počeli smo se viđati potajno, šetali smo Dravom kao nekad kad smo bili klinci. Osjećao sam se živim prvi put nakon godina rutine.

Jednog dana Ana mi je rekla: “Tata, ako odeš, više nisi moj otac.” Te riječi su me pogodile jače od bilo čega. Filip je samo šutio i gledao kroz prozor.

Mirjana je bila dostojanstvena u svojoj boli. “Neću te moliti da ostaneš. Ako misliš da ćeš biti sretniji s njom, idi. Ali znaj – ovdje više nema povratka.” Zagrizla je usnu da ne zaplače.

Spakirao sam kofere na svoj pedeseti rođendan. Dok sam izlazio iz kuće, baka Mara mi je tiho rekla: “Sine, život ti uvijek ponudi drugu šansu, ali rijetko kad bez cijene.” Pogledao sam još jednom svoju obitelj – Mirjana slomljena na kauču, Ana uplakana u svojoj sobi, Filip ukočen kraj prozora.

Ivana me čekala ispred zgrade. Kad sam sjeo u njezin auto, uhvatila me za ruku: “Jesi li siguran?”

Nisam bio siguran ni u što osim u to da ne mogu više živjeti bez nje.

Prvi tjedni s Ivanom bili su kao povratak u mladost – smijali smo se, putovali do Iloka na vino, pričali do kasno u noć. Ali sjena prošlosti uvijek je bila tu. Djeca mi nisu odgovarala na poruke. Majka me izbjegavala u selu. Ljudi su šaptali iza leđa: “Vidi ga, ostavio ženu zbog stare ljubavi! Sramota!”

Jedne večeri Ivana me pitala: “Je li vrijedilo? Sve ovo?” Pogledao sam kroz prozor na kišu koja je lupkala po staklu.

“Ne znam”, odgovorio sam iskreno. “Fali mi Ana. Fali mi Filip. Fali mi čak i Mirjana kad viče na mene zbog razbacanih čarapa.” Ivana me zagrlila: “Možda će ti jednog dana oprostiti.” Ali nisam bio siguran.

Ponekad se pitam jesam li bio sebičan ili hrabar što sam slijedio svoje srce nakon toliko godina laži i rutine. Je li ljubav dovoljna da opravda bol koju sam nanio onima koje volim? Ili ću do kraja života nositi ovu prazninu?

Što vi mislite – vrijedi li ikada riskirati sve zbog ljubavi koja nikad nije umrla? Je li moguće ponovno izgraditi sreću na ruševinama stare obitelji?