Ako se moja kćer vrati svom mužu, može zaboraviti na mene
“Ako se vratiš njemu, Lana, nemoj više dolaziti k meni!” – riječi su mi izletjele iz usta prije nego što sam ih uspjela zaustaviti. Stajala sam nasred kuhinje, ruke su mi drhtale dok sam stiskala šalicu kave. Lana je sjedila za stolom, oči crvene od plača, a kosa joj je padala preko lica kao da se želi sakriti od cijelog svijeta.
“Mama, ne mogu više… Ne znam gdje bih otišla. Damir mi stalno šalje poruke, prijeti da će doći po mene. Bojim se, ali…”
Nisam joj dala da završi. “Ali što? Da ćeš mu opet oprostiti? Da ćeš opet šutjeti dok te vrijeđa pred djecom? Lana, koliko puta još moraš proći kroz isto?”
Sjećam se kad je prvi put došla kući s modricom na ruci. Rekla je da je pala niz stepenice. Nisam vjerovala, ali šutjela sam. U Bosni i Hrvatskoj žene često šute – zbog djece, zbog sramote, zbog toga što ‘tako treba’. Ali ja nisam mogla više gledati kako mi dijete vene pred očima.
Damir je bio šarmantan kad su se upoznali. Svi su govorili: “Lana, našla si pravog muškarca!” Bio je iz dobre porodice iz Travnika, radio u građevinskoj firmi u Zagrebu. Na svadbama je uvijek bio prvi na podiju, šalio se sa svima. Ali iza zatvorenih vrata bio je drugačiji čovjek.
Prvi put kad sam ga vidjela kako viče na Lanu zbog hladne juhe, srce mi se steglo. “Nije ti ovo mama hotel!” vikao je. Djeca su se sakrila pod stol. Lana je šutjela, spuštene glave.
“Zašto ga ne ostaviš?” pitala sam je jednom dok smo pile kavu na balkonu.
“Mama, ne mogu. Djeca ga vole. A i gdje ću? Ti imaš svoj život…”
Moj život? Moj život je bio ona i njena djeca. Sve drugo bilo je samo privid.
Kad mi je prošle zime došla s koferom u ruci i dvoje uplakane djece, znala sam da je došao kraj. Damir ju je izbacio iz stana jer nije imala novca za režije. “Neka ti mama plaća!” vikao je kroz prozor dok su susjedi gledali.
Primila sam ih bez riječi. Dva mjeseca su živjeli kod mene u malom stanu u Novom Zagrebu. Djeca su se polako smirivala, Lana je počela raditi u pekari preko puta. Počela sam vjerovati da će napokon biti dobro.
Ali Damir nije odustajao. Svaki dan joj je slao poruke: “Djeca su moja! Bez mene nemaš ništa!” Prijetio joj je sudom, prijetio meni da će me prijaviti socijalnoj službi jer “truju djecu protiv oca”.
Jedne večeri Lana se vratila s posla blijeda kao krpa. “Mama, Damir me čekao ispred pekare. Kaže da mu nedostajem. Da će sve biti drugačije. Da se promijenio…”
Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama. “Lana! Koliko puta si to već čula? Sjećaš li se prošlog Božića? Sjećaš li se kad si plakala cijelu noć jer te zaključao na balkonu?”
Pogledala me kao malo dijete koje ne zna što je ispravno. “Ali mama… možda ovaj put stvarno bude bolje? Djeca stalno pitaju za tatu…”
U tom trenutku sam pukla. “Ako mu se vratiš, Lana, možeš zaboraviti na mene! Neću više gledati kako te uništava! Ja sam ti dala sve što imam – ljubav, dom, podršku. Ali ne mogu živjeti tvoj život umjesto tebe!”
Tišina je bila gusta kao magla nad Savom. Djeca su ušla u kuhinju i zagrlila Lanu oko struka.
Te noći nisam spavala. Gledala sam kroz prozor u praznu ulicu i pitala se gdje sam pogriješila kao majka. Jesam li trebala biti stroža? Jesam li trebala ranije reagirati? Ili sam možda previše voljela svoje dijete pa joj nisam dala da odraste?
Sljedećih dana Lana je bila tiha, povučena. Djeca su išla u školu, ja na posao, a ona bi sjedila za stolom i gledala u prazno. Jednog jutra pronašla sam poruku na stolu: “Mama, idem razgovarati s Damirom. Molim te nemoj brinuti za mene. Volim te.” Osjetila sam kako mi srce tone u stomak.
Prošlo je nekoliko sati prije nego što se vratila. Oči su joj bile crvene, ali lice mirno.
“Mama, odlučila sam – ne vraćam se njemu. Znam da neće biti lako, ali ne mogu više živjeti u strahu. Hvala ti što si bila uz mene kad mi je najviše trebalo… i što si mi pokazala gdje su granice ljubavi.”
Zagrlila sam je kao kad je bila mala djevojčica koja se boji mraka.
Danas Lana živi sa mnom i djecom, polako gradi novi život. Damir još uvijek prijeti sudom, ali sada imamo podršku centra za socijalnu skrb i nekoliko dobrih prijatelja koji nam pomažu.
Ponekad se pitam: Jesam li bila preoštra? Je li ljubav uvijek bezuvjetna ili roditelj mora znati kada reći – dosta? Što biste vi učinili na mom mjestu?