Baka, moj spas i moja rana: Kad nemaš izbora, a srce ti puca
“Ne možeš ga ostaviti kod mene, Amra! Ja sam stara, ruke mi drhte, a noge me izdaju. Šta ako padnem? Šta ako mu nešto bude?” Baka Nada je sjedila na ivici kreveta, suze su joj klizile niz obraze, a ja sam stajala nasred dnevne sobe, držeći svog trogodišnjeg sina Tarika u naručju. Srce mi je tuklo kao ludo. Nije bilo druge opcije. Vrtić je zatvoren zbog renoviranja, otac djeteta nestao još prije nego što sam rodila, a moji roditelji su umrli u prometnoj nesreći prije dvije godine. Radim kao medicinska sestra u smjenama, često po noći. Nema tko drugi.
“Bako, molim te… Samo dok ne nađem drugo rješenje. Znam da ti je teško, ali meni je još teže. Ako izgubim posao, nemamo od čega živjeti. Tarik te voli, znaš to. Samo dok se ne snađem…”
Baka je šutjela dugo. Gledala me onim svojim sivim očima koje su preživjele rat, izbjeglištvo i povratak u razorenu kuću u okolici Tuzle. Znam da joj nije lako. Znam da joj je svaki dan borba. Ali znam i da nema nikoga tko bi više volio mog sina od nje.
“Dobro, Amra. Ali obećaj mi da ćeš ga što prije upisati u vrtić ili naći nekog drugog. Ja ću dati sve od sebe, ali ne mogu ti obećati da ću uvijek moći.”
Tako je počelo. Prvi dan kad sam ostavila Tarika kod bake, srce mi se cijepalo. On je plakao za mnom, a ja sam plakala cijelim putem do bolnice. Na poslu sam bila kao robot – ruke su mi radile automatski, ali misli su mi bile kod kuće.
Prvih nekoliko tjedana sve je išlo nekako. Tarik se navikao na bakin ritam – doručak u sedam, crtani filmovi dok ona kuha kafu, šetnja do prodavnice ako nije kiša. Ali onda su počeli problemi.
Jednog dana, dok sam bila u noćnoj smjeni, baka me nazvala u panici: “Amra! Tarik ima temperaturu! Ne znam šta da radim!”
“Bako, smiri se. Daj mu paracetamol sirup koji stoji u frižideru i mjeri mu temperaturu svakih pola sata. Dolazim čim završim smjenu.”
Te noći nisam oka sklopila. Kad sam stigla kući ujutro, baka je sjedila pored Tarikovog kreveta, umorna i iscrpljena.
“Ne mogu više ovo, Amra… Bojim se da ću nešto pogriješiti. Nisam ja više za ovo…”
Ali nije bilo izbora. Svaki put kad bih pokušala naći dadilju, cijene su bile previsoke ili su žene bile nepouzdane. Socijalna služba? Samo su mi rekli da se snađem kako znam i umijem.
Počela sam primjećivati promjene kod bake – postala je nervoznija, zaboravljala je gdje ostavlja stvari, ponekad bi zaspala dok bi Tarik gledao crtiće. Jednom ga je skoro pustila da izađe sam na ulicu jer nije čula kad je otvorio vrata.
Jedne večeri, nakon još jedne iscrpljujuće smjene, sjela sam s bakom za stol.
“Bako… Ne mogu više ovako ni ja ni ti. Znam da ti je teško. Ali nemam izbora. Ako izgubim posao, završit ćemo na ulici.” Suze su mi tekle niz lice.
Baka me pogledala i uhvatila za ruku.
“Amra… Kad si ti bila mala i kad smo bježali iz Sarajeva pod granatama, nisam znala hoću li preživjeti dan. Ali znala sam da moram zbog tebe. Sad ti moraš zbog svog sina. Ja ću izdržati koliko mogu. Samo… nemoj me ostaviti samu kad više ne budem mogla.”
Te riječi su me proganjale danima. Počela sam osjećati ogroman teret krivnje – što tražim previše od žene koja je već toliko dala za ovu obitelj? Što ako joj se nešto dogodi dok čuva Tarika? Što ako Tarik odraste uz umornu baku umjesto uz veselu majku?
Na poslu sam bila sve rastresenija. Jednog dana sam pogriješila dozu lijeka pacijentu – srećom nije bilo posljedica, ali šefica me pozvala na razgovor.
“Amra, znam da ti nije lako. Ali moraš odlučiti – ili ćeš tražiti pomoć ili ćeš sagorjeti. Nitko ne može sve sam.”
Navečer sam sjela sama u kupaonici i plakala satima. Osjećala sam se kao najgora majka na svijetu.
Ali onda bih vidjela Tarika kako trči baki u zagrljaj i kako mu ona pjeva uspavanku koju je meni pjevala kad sam bila mala – “Zaspalo je sunce iza brijega…” I srce bi mi se malo smirilo.
Dani su prolazili u strahu i nadi. Ponekad bi baka bila vedra i nasmijana, ponekad bi danima šutjela i gledala kroz prozor.
Jednog jutra Tarik je pao i raskrvario koljeno dok su bili u dvorištu. Baka nije znala gdje stoji prva pomoć pa je samo plakala s njim dok nisam došla s posla.
Tada sam shvatila – ovo više ne može ovako. Moram tražiti pomoć od zajednice, susjeda, možda čak i od bivše prijateljice Mirele s kojom se nisam čula godinama jer smo se posvađale oko gluposti.
Nazvala sam Mirelu drhtavim glasom:
“Mirela… Znam da nismo pričale dugo, ali… treba mi pomoć. Ne mogu više sama.”
S druge strane slušalice bila je tišina pa onda uzdah:
“Amra… Svi griješimo. Dođi sutra s Tarikom na kafu pa ćemo vidjeti šta možemo.”
Možda ima nade za mene i moju malu obitelj.
Ponekad se pitam: Jesam li sebična što tražim od bake da nosi teret koji joj ne pripada? Ili je ljubav ono što nas sve drži na okupu kad život postane pretežak? Šta biste vi učinili na mom mjestu?