Baka Ruža i Moje Slomljeno Djetinjstvo: Može li se Oprostiti Ono Što Boli?
“Zašto opet kasniš, Ivana? Jesi li nesposobna kao tvoja majka?” Baka Ruža je stajala na vratima kuhinje, ruku prekriženih na prsima, pogledom oštrim kao nož. Imala sam jedanaest godina i srce mi je tuklo kao ludo svaki put kad bih zakoračila u njenu kuću. Mama me ostavljala kod nje jer je radila dvije smjene u bolnici, a tata… Tata je otišao kad sam imala pet.
Baka Ruža nikad nije imala strpljenja za djecu. Njezina ljubav bila je tvrda, ako je uopće postojala. “Nema plakanja u ovoj kući!” vikala bi dok bi mi suze klizile niz lice jer sam prolila juhu po stolu. Njezina ruka bi sijevnula brže nego što bih stigla izgovoriti ispriku. “Tako se uči!” govorila bi, a ja sam učila – učila sam šutjeti, učila sam skrivati modrice, učila sam kako ne privući pažnju.
Godinama sam živjela između škole i bakine kuće, između straha i tihe nade da će mama jednom reći: “Ne moraš više kod nje.” Ali mama je bila umorna, sama, i vjerovala je da baka zna najbolje. “Ona je tako odgojila mene i tvog ujaka Ivicu,” govorila bi mi dok bi mi prstima nježno prolazila kroz kosu navečer. “Nije ona loša, samo je takva…”
Ali ja sam znala da nije normalno bojati se vlastite bake. Znala sam to kad bih gledala druge djevojčice kako trče svojim bakama u zagrljaj na igralištu, dok sam ja stajala po strani, stežući šake u džepovima.
Jednog dana, kad sam imala četrnaest, baka me natjerala da ribam podove do kasno u noć jer sam dobila četvorku iz matematike. Ruke su mi bile crvene i ispucale, a ona je sjedila za stolom i gledala televiziju. “Nisi ti za ništa drugo nego za metlu!” rekla je. Te noći sam prvi put poželjela da nestanem.
Godine su prolazile. Odrasla sam, završila fakultet i odselila iz malog mjesta kraj Tuzle u Zagreb. Mama je ostala sama s bakom, a ja sam dolazila samo za praznike. Svaki put kad bih prošla kroz vrata bakine kuće, osjećala bih kako mi se grlo steže. Baka Ruža je ostarjela, postala sitna i krhka, ali njezin pogled još uvijek je znao biti hladan.
Prije dvije godine mama je umrla od raka. Sahrana je bila tiha, a baka je sjedila na klupi kraj groba, šutjela i gledala u daljinu. Nakon toga ostala je sama. Ujak Ivica živi u Njemačkoj i šalje novac, ali ne dolazi. Svi su očekivali da ću ja preuzeti brigu o baki.
“Ivana, ona ti je baka. Nema nikoga osim tebe,” govorile su susjede kad bih došla poštu pokupiti iz bakine kuće. “Stara je, nemoćna… Zaboravi što je bilo.”
Ali kako zaboraviti? Kako oprostiti nekome tko ti je ukrao djetinjstvo?
Jednog popodneva sjela sam kraj njezinog kreveta. Baka Ruža više nije mogla hodati bez pomoći. Pogledala me onim istim očima kao nekad, ali sada su bile mutne od godina.
“Ivana,” promrmljala je tiho, “jesi li mi donijela kruha?”
Donijela sam joj kruh i mlijeko. Sjela sam i gledala kako trga komadiće kruha drhtavim rukama.
“Znaš…” počela sam tiho, “bilo mi je teško kod tebe kad sam bila mala.”
Nije ništa rekla. Samo je šutjela.
“Ponekad mislim da me nisi voljela,” nastavila sam, glas mi je podrhtavao.
Baka je spustila kruh na tanjur i pogledala me. “Nisam znala drugačije,” rekla je nakon duge šutnje. “Mene su tako učili… Moj otac… On je bio još gori.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Prvi put u životu vidjela sam suzu u njezinom oku.
“Znam da nisam bila dobra baka,” prošaptala je. “Ali sad nemam nikoga osim tebe.”
Te riječi su me pogodile jače nego bilo koja njena kazna iz djetinjstva.
Otišla sam kući te večeri i dugo plakala. U meni se miješalo sve – bijes, tuga, sažaljenje. Znam da svi očekuju da joj oprostim, da budem bolja osoba nego što je ona bila meni.
Ali mogu li? Mogu li zaboraviti sve one godine straha? Mogu li pružiti ruku nekome tko mi ju nikad nije pružio kad mi je trebala?
Možda vi znate odgovor bolje od mene. Može li se oprostiti ono što najviše boli? Ili neke rane jednostavno nikad ne zarastu?