Bakin lonac i hladnoća svijeta: Priča o dostojanstvu i ljubavi
“Viktore, zašto opet jedeš samo kruh?” začuo sam glas učiteljice Mire dok sam sjedio u kutu školske kantine, pokušavajući sakriti svoj tanjur iza ruba stola. Pogledao sam prema njoj, a onda prema svojim prijateljima – ili onima koje sam barem tako zvao do tog trenutka. Niko je već šaptao nešto Ivani, a ona se smijuljila, gledajući me s visoka. “Možda mu mama ne zna kuhati!” dobacio je netko iz drugog razreda. Osjetio sam kako mi obrazi gore, ali nisam pustio suzu. Ne pred njima.
Nisam im mogao reći istinu. Da mama nije tu već godinama, da tata radi na građevini u Njemačkoj i šalje koliko može, ali to jedva pokriva režije i lijekove za baku. Da je baka jedina koja me svako jutro budi, sprema mi staru jaknu i šapuće: “Viktore, sine, danas ćemo opet napraviti juhu od kostiju. Znaš da je to najzdravije.”
Te večeri, dok sam sjedio za klimavim stolom u našoj maloj kuhinji u Osijeku, baka je miješala lonac na štednjaku. Miris juhe ispunio je cijelu prostoriju. “Znaš, kad sam bila mala, ni mi nismo imali puno. Ali uvijek smo imali jedan drugoga. To je važnije od svega”, rekla je tiho, gledajući me onim svojim toplim očima.
“Bako, zašto ljudi misle da vrijediš manje ako nemaš novca?” pitao sam je, glasom koji je drhtao više od žlice u mojoj ruci.
Baka se nasmiješila i stavila ruku na moju. “Novac dođe i prođe, ali srce ostaje. Samo pazi da ti ga ovaj svijet ne zaledi.”
Ali svijet je bio hladan. Sutradan su me dočekali crteži na mojoj klupi – štapić s velikom glavom i natpisom “Viktor – kralj juhe od vode”. Učiteljica je pokušala obrisati crteže, ali smijeh djece bio je glasniji od njenih riječi.
Navečer sam slušao kako baka razgovara s tatom preko telefona. “Ne brini, Ivane, Viktor je dobar dečko. Samo… teško mu je među djecom. Znaš kakvi su danas…” Tata je šutio s druge strane linije. Znam da ga boli što nije ovdje.
Jednog dana, kad sam mislio da ne mogu niže pasti, baka me dočekala s iznenađenjem. “Danas ćemo napraviti pravu slavonsku juhu!” rekla je veselo i izvadila iz torbe komadić mesa koji joj je susjeda Mara dala iz svog dvorišta. Kuhali smo zajedno, smijali se i pričali o starim vremenima kad je djed još bio živ.
Te večeri sam prvi put nakon dugo vremena zaspao s osmijehom.
Ali problemi nisu nestali. U školi su se šale nastavile. Jednog dana Niko mi je gurnuo tanjur s juhom na pod i rekao: “Evo ti sad još manje!” Nisam mogao više izdržati. Potrčao sam kući, bacio torbu u kut i srušio se na pod.
Baka me pronašla uplakanog. Sjela je kraj mene i zagrlila me čvrsto kao kad sam bio mali. “Sine moj, znam da boli. Ali moraš biti jači od njih. Oni ne znaju što znači boriti se svaki dan. Ti znaš. I zato si poseban.”
Te riječi su mi ostale urezane u srcu.
Prolazili su mjeseci. Baka je postajala sve slabija, ali nikad nije prestala kuhati juhu za mene. Jednog jutra nije se probudila na vrijeme. Našla sam je kako sjedi na stolici, blijeda i umorna.
“Viktore… vrijeme je da ti naučiš kuhati juhu”, rekla je tiho.
Tog dana sam prvi put samostalno skuhao juhu od kostiju. Mirisao je baš kao bakina.
Kad se baka razboljela toliko da više nije mogla ustati iz kreveta, cijeli svijet mi se srušio. Tata je došao iz Njemačke, ali bilo je kasno. Baka nas je napustila tiho, ostavivši iza sebe samo stari lonac i rukom ispisan recept za juhu.
Na dan sprovoda cijela zgrada došla je ispratiti baku. Susjeda Mara donijela je kolače, a čak su i neki iz razreda došli – Ivana i Niko stajali su po strani, gledajući u pod.
Nakon toga ništa više nije bilo isto. Tata i ja smo ostali sami u stanu punom tišine i mirisa bakine juhe koji se još uvijek zadržavao u zraku.
Jednog dana skupio sam hrabrost i donio juhu u školu za užinu. Sjeo sam za isti stol kao uvijek i otvorio termosicu. Ivana me gledala nekoliko trenutaka pa tiho pitala: “Mogu li probati?”
Pružio sam joj žlicu bez riječi.
Niko se nasmijao: “Što sad? Svi ćemo jesti Viktorovu juhu?”
Ali Ivana ga nije slušala. Probala je juhu i nasmiješila se: “Ovo je najbolje što sam ikad jela!”
Tog dana prvi put nisam osjećao sram nego ponos.
Danas, godinama kasnije, još uvijek kuham bakinu juhu kad mi život postane težak. I svaki put kad osjetim njen miris, sjetim se njezinih riječi: “Samo pazi da ti srce ne zaledi.”
Ponekad se pitam – koliko nas hoda ovim hladnim svijetom noseći toplinu koju nam je netko davno poklonio? I koliko nas ima hrabrosti podijeliti tu toplinu s drugima?