Božić pod istim krovom: Priča o poklonima, ljubomori i obitelji

“Zašto je Ivan dobio PlayStation, a ja samo knjigu?” Lejlin glas para tišinu dnevnog boravka, dok svjetla na boru trepere kao da žele sakriti moju nelagodu. Ivan sjedi na podu, oči mu sjaje od uzbuđenja, a ja osjećam kako mi srce tone.

Zastajem s raspakiravanjem poklona, pogledavam supruga Damira, ali on izbjegava moj pogled. Znam da je ovo trenutak koji će obilježiti naš prvi zajednički Božić. U meni se miješaju ponos što sam uspjela svom sinu priuštiti nešto što je dugo želio i krivnja jer Lejla nije dobila isto. Ali, zar nije svaka obitelj drugačija? Zar nije normalno da ponekad ne možemo svima pružiti isto?

Lejla ustaje, suznih očiju, i odlazi u svoju sobu. Damir uzdahne i tiho kaže: “Mogla si barem pitati što bi ona htjela.” Osjećam kako mi obrazi gore. “Pitala sam je, rekla je da voli knjige… Nisam znala da će ovako reagirati.”

Noć prolazi u tišini. Na Instagramu objavljujem sliku bora i poklona, pokušavajući uhvatiti trenutak sreće prije nego što se sve raspalo. Nisam ni slutila što će uslijediti. Komentari se nižu: “Kako možeš tako?”, “Djeca osjećaju nepravdu!”, “Maćehe su uvijek iste…” Svaka riječ me boli više od prethodne.

Sutradan, dok perem suđe, čujem kako Lejla šapće baki na telefon: “Mama bi mi sigurno kupila nešto bolje…” Zastajem, ruke mi drhte. Znam da nikada neću moći zamijeniti njezinu majku, ali zar to znači da ne zaslužujem priliku?

Damir pokušava smiriti situaciju: “Daj joj vremena, mala je još.” Ali ja znam da nije samo do vremena. Otkad smo se preselili kod njega u Sarajevo iz Mostara, sve je drugačije. Ivan se još privikava na novu školu, Lejla me gleda kao uljeza, a ja pokušavam balansirati između svoje i tuđe djece.

Navečer sjedim sama u kuhinji i pišem odgovor na Instagramu: “Nisam savršena majka ni maćeha. Trudim se voljeti oba djeteta jednako, ali ponekad pogriješim. Molim vas da ne sudite prebrzo.”

Poruke podrške stižu od prijateljica iz Mostara: “Ne brini, svaka obitelj ima svoje probleme.” Ali ima i onih koji me ne štede: “Zar ne vidiš koliko je to bolno za Lejlu?” Počinjem sumnjati u sebe.

Sljedećih dana Lejla me izbjegava. Ivan pita: “Jesam li ja kriv što sam dobio bolji poklon?” Grlim ga i šapćem: “Nisi ti kriv, ljubavi. Samo… nekad odrasli ne znaju što je najbolje.”

Damirova bivša žena šalje poruku: “Lejla je tužna. Možda bi trebala više razgovarati s njom.” Osjećam se kao da svi znaju bolje od mene kako biti majka.

Jedne večeri Lejla dolazi u kuhinju dok pečem palačinke. Sjeda za stol i tiho kaže: “Znaš, volim knjige… ali voljela bih da si me pitala koju točno želim.” Pogledam je i prvi put vidim djevojčicu koja samo želi biti viđena. “Oprosti, Lejla. Nisam znala kako da te pitam a da ne ispadne kao da te uspoređujem s Ivanom.”

Ona slegne ramenima: “Samo sam htjela da znaš što mi je važno.”

Te noći dugo razmišljam o svemu. O tome kako sam kao dijete uvijek osjećala da brat dobiva više pažnje jer je bio mlađi. O tome kako sam obećala sebi da ću biti drugačija majka. I o tome kako je lako pogriješiti kad pokušavaš biti sve svima.

Na Staru godinu sjedimo svi zajedno za stolom. Damir nazdravlja: “Za novu godinu bez zamjeranja.” Lejla se nasmiješi Ivanu i ponudi mu komad kolača. Možda će nam trebati još puno vremena, ali osjećam da smo barem napravili prvi korak.

Ponekad se pitam – jesmo li mi odrasli previše opterećeni time što drugi misle? Možemo li ikada biti dovoljno dobri roditelji svojoj i tuđoj djeci? Što vi mislite – gdje je granica između pravednosti i ljubavi?