Buketi tišine: Tajna iza cvijeća na mom pragu
„Tko ti je poslao to cvijeće, Ivana?“ glas mog muža, Daria, bio je tih, ali u njemu se osjećala napetost kao u zraku prije oluje. Stajala sam u hodniku, još uvijek u kaputu, dok su mi ruke drhtale oko vaze. Buket je bio ogroman, raskošan, s frezijama i ružama herbacianima – mojim omiljenim. Na stolu je ležao mali karnećić s porukom: „Za osmijeh koji mi uljepšava dane.“ Nije bilo potpisa.
Pogledala sam Daria. Njegove oči bile su tamne, obrve stisnute. „Nisam ja“, rekao je, prije nego što sam ga išta pitala. U tom trenutku, kroz mene je prošla hladnoća. Nešto se promijenilo. U našem braku već mjesecima nije bilo nježnosti; razgovori su nam postali kratki, svedeni na dogovore oko djece i računa. Zamišljala sam da će me iznenaditi za godišnjicu, ali on je zaboravio. Sada je netko drugi znao što volim.
„Možda je od mame“, pokušala sam se našaliti, ali moj glas je zvučao šuplje. Dario je odmahnuo glavom. „Tvoja mama bi napisala svoje ime. A i ona zna da ne voliš iznenađenja.“
U kuhinji je Mirna, naša kćerka od šesnaest godina, slušala glazbu i tipkala po mobitelu. „Mama, tko ti šalje cvijeće?“, upitala je kroz smijeh. „Neki tajni obožavatelj?“
„Možda“, odgovorila sam, pokušavajući zvučati ležerno. Ali u meni se kovitlala oluja pitanja. Tko bi mi poslao tako pažljivo odabran buket? I zašto baš sada?
Te noći nisam mogla spavati. Dario je ležao okrenut leđima, a ja sam zurila u strop. Prisjećala sam se zadnjih mjeseci – njegovih kasnih dolazaka s posla, mog osjećaja usamljenosti, Mirnine pobune i sve češćih svađa zbog sitnica. Sjetila sam se i svog kolege iz škole, Vedrana, koji mi je nedavno donio kavu kad sam bila prehlađena. Bio je pažljiv, uvijek spreman saslušati. Ali ne bi on… Ili bi?
Sljedećeg jutra, dok sam pripremala doručak, Dario je sjedio za stolom i šutio. Mirna je gledala u mene s nekom novom znatiželjom. „Mama, stvarno… Jesi li sigurna da nije tata?“
„Nisam“, priznala sam tiho.
Dario je odložio šalicu kave. „Ivana, ako imaš nešto za reći…“
„Nemam“, prekinula sam ga. „Ne znam tko je.“
Tog dana na poslu nisam mogla misliti ni na što drugo. Vedran me dočekao s osmijehom. „Jesi dobro? Izgledaš zamišljeno.“
„Dobila sam cvijeće“, izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
„Lijepo“, rekao je Vedran i pogledao me malo duže nego inače. „Od koga?“
„Ne znam.“
Nasmiješio se i slegnuo ramenima. „Možda netko tko te cijeni više nego što misliš.“
Vratila sam se kući ranije nego inače. Dario nije bio doma; Mirna je bila kod prijateljice. Sjela sam za stol i gledala buket koji je još uvijek mirisao svježe. Uzela sam karnećić i okretala ga među prstima dok nisam primijetila sitan trag olovke na poleđini: jedno slovo – „V“.
Srce mi je počelo lupati brže. Vedran? Je li moguće? Osjetila sam val srama i uzbuđenja istovremeno. Nisam znala što bih mislila.
Kad se Dario vratio kući, atmosfera je bila još napetija nego prije. Večerali smo u tišini dok su vijesti brujale o novim poskupljenjima i političkim prepirkama.
Kasnije te večeri, Dario me zaustavio u hodniku.
„Ivana… Jesi li sretna?“ pitao je tiho.
Zastala sam. Nisam znala što da odgovorim. „Ne znam više“, priznala sam.
„Zadnjih mjeseci osjećam kao da te gubim“, rekao je slomljenim glasom.
Pogledala sam ga – čovjeka kojeg sam voljela cijeli život, s kojim dijelim sve uspomene iz djetinjstva u Osijeku, prve studentske dane u Zagrebu, rođenje Mirne… A sada smo stranci.
„Možda smo se oboje izgubili“, rekla sam.
Te noći sanjala sam Vedrana kako mi pruža ruku kroz maglu i Daria kako stoji daleko iza mene, u sjeni.
Sljedećih dana buket je polako venio na stolu dok su naši razgovori postajali sve iskreniji – ali i bolniji. Mirna nas je promatrala s nesigurnošću tinejdžera koji osjeća da se nešto važno mijenja.
Jednog popodneva odlučila sam nazvati Vedrana.
„Jesi li ti poslao cvijeće?“ upitala sam bez uvoda.
S druge strane čuo se uzdah. „Jesam… Oprosti ako sam napravio glupost. Samo… htio sam da znaš da netko vidi koliko si posebna.“
Zatvorila sam oči. „Ne znam što da radim.“
„Ni ja“, priznao je Vedran.
Te večeri rekla sam Dariju istinu. Plakao je prvi put otkad ga poznajem.
„Ne želim te izgubiti“, rekao je kroz suze.
„Ni ja tebe… Ali ne znam kako dalje.“
Prošli su tjedni puni razgovora, odlazaka kod bračnog savjetnika, Mirninog povlačenja u sebe i mojih beskrajnih preispitivanja.
Danas sjedim za stolom dok sunce zalazi nad našim dvorištem u predgrađu Zagreba. Buket više ne miriše; ostale su samo latice na dnu vaze.
Pitam se: Je li moguće ponovno pronaći bliskost nakon što povjerenje jednom pukne? Ili su neke rane jednostavno preduboke da bi zacijelile?
Što biste vi učinili na mom mjestu?