Dan kad sam shvatila da me moj sin ne čuje: Ispovijest jedne majke iz Zagreba

“Ivane, prestani! Rekla sam ti već pet puta!” moj glas odjekuje kroz stan na Trešnjevci, dok Ivan, moj petnaestogodišnji sin, sjedi za stolom s mobitelom u ruci, potpuno odsutan. Ruke mi drhte dok pokušavam zadržati suze. Suprug Dario sjedi nasuprot mene, pogleda prikovanog za tanjur, kao da se nada da će ga komad pohanog mesa spasiti od ove scene.

“Mama, pusti me na miru! Svi moji prijatelji mogu biti vani do ponoći! Samo ti uvijek imaš nešto protiv!” Ivan podiže glas, a ja osjećam kako mi srce puca. Sjećam se dana kad sam ga prvi put držala u naručju, kad je bio tako malen i bespomoćan. Sad je predamnom mladić kojeg jedva prepoznajem.

“Nije stvar u tome što ja želim, Ivane. Postoje pravila. Postoje granice!” pokušavam ostati mirna, ali osjećam kako mi glas podrhtava. Dario uzdahne i napokon progovori: “Ajde, Ana, možda stvarno pretjerujemo. Svi klinci danas izlaze kasnije…”

Pogledam ga s nevjericom. “Znači, sad je problem u meni? Ja sam kriva što želim da naš sin bude siguran?”

Ivan prevrće očima i ustaje od stola. “Idem kod Lejle. Ako me ne pustite, ionako ću otići!”

Vrata zalupaju. Tišina pada na naš mali stan. Dario me pogleda, ali ne kaže ništa. U tom trenutku osjećam se potpuno sama.

Te noći ne spavam. Slušam kišu kako udara po prozoru i pitam se gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše stroga? Ili premalo? Sjećam se svog oca, kako je znao vikati na mene zbog svake sitnice. Zaklela sam se da neću biti takva majka. Ali evo me – vičem, zabranjujem, prijetim kaznama.

Sljedeće jutro Ivan dolazi kući u šest. Oči su mu crvene, lice umorno. “Gdje si bio?” pitam ga tiho.

“Kod Lejle. Ispalo je glupo… Svi su otišli ranije, a ja sam ostao sam na klupi kod Bundeka. Nisam imao gdje…”

Osjetim val tuge i bijesa. “Zašto mi nisi javio? Znaš li koliko sam brinula?”

Ivan slegne ramenima. “Nisi me slušala kad sam ti govorio kako se osjećam. Zašto bih ja tebe slušao?”

Te riječi me pogode jače nego bilo koja kazna ili svađa. Sjednem na kauč i pokrijem lice rukama.

Dario dolazi iz kuhinje s kavom i tiho kaže: “Možda stvarno trebamo poslušati što nam pokušava reći.”

Tijekom sljedećih dana atmosfera u stanu je napeta. Ivan izbjegava razgovor sa mnom, a ja se osjećam kao stranac u vlastitoj kući. Pokušavam pronaći način kako doprijeti do njega, ali svaki pokušaj završava novom svađom.

Jedne večeri, dok perem suđe, čujem Ivana kako razgovara s Lejlom preko videopoziva.

“Moji starci ništa ne kuže… Samo bi zabranjivali i kontrolirali. Ne znaju kako je danas biti klinac u Zagrebu… Sve je drugačije nego kad su oni bili mladi.”

Osjetim knedlu u grlu. Je li moguće da stvarno ne razumijem vlastito dijete?

Sljedeće subote odlučim pokušati drugačije. Pripremim njegovu omiljenu večeru – lazanje – i sjednem za stol dok on igra igrice u sobi.

“Ivane, možeš li doći na večeru? Samo nas dvoje?”

Dolazi nevoljko, ali sjedne preko puta mene.

“Znam da misliš da te ne razumijem… Možda si u pravu. Ali želim pokušati. Reci mi što te muči. Bez osuđivanja, obećajem.”

Ivan me gleda sumnjičavo, ali onda počinje pričati – o pritisku u školi, o tome kako se osjeća nesigurno među vršnjacima, o strahu da će ispasti kukavica ako ne ostane vani do kasno.

Slušam ga bez prekidanja prvi put nakon dugo vremena. Suze mi naviru na oči dok shvaćam koliko sam bila slijepa za njegove borbe.

“Znaš… nije lako ni nama roditeljima,” kažem tiho. “Bojimo se za vas jer vas volimo. Ali možda moramo naučiti vjerovati ti malo više.”

Ivan klimne glavom i prvi put nakon dugo vremena vidim osmijeh na njegovom licu.

Te večeri Dario nam se pridružuje i razgovaramo satima – o svemu što nas muči, što nas plaši i što želimo jedni od drugih.

Nije sve odmah postalo savršeno. I dalje imamo nesuglasica, i dalje ponekad vičem ili on zalupi vratima. Ali sada barem pokušavamo slušati jedni druge.

Ponekad se pitam – jesmo li mi roditelji zaboravili kako je biti mlad? Jesmo li prestali slušati svoju djecu jer mislimo da znamo bolje? Možda je vrijeme da priznamo da i mi imamo što naučiti od njih.

Što vi mislite – tko zapravo treba naučiti slušati: djeca ili roditelji?