Dosta mi je muževe sestre: Svaki vikend kod nas, a moj brak puca
“Opet ona dolazi? Filip, zar ne možeš jednom reći svojoj sestri da ostane kod kuće?” – izletjelo mi je iz usta dok sam gledala kroz prozor, promatrajući kako Ana izlazi iz svog starog Renaulta s dvije torbe u rukama. Nije ni pozvonila, već je imala ključ. Uvijek ima ključ.
Filip je samo slegnuo ramenima, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. “Ivana, znaš da joj je teško otkad se razvela. Nema nikoga osim nas.”
“Ima prijatelje, ima roditelje, ima život! Samo što ga ne želi živjeti bez nas!” – povisila sam ton, osjećajući kako mi srce lupa od bijesa i nemoći. Ana je već bila na vratima, osmijeh joj je bio širok, ali oči su joj uvijek bile pune neke skrivene tuge ili možda zavisti. Nikad nisam znala što točno osjeća prema meni.
“Ivanaaa! Donijela sam ti one kolače što voliš!” – viknula je dok je ulazila, kao da je ovo njezin stan, njezina kuća, njezin život. Filip je otišao prema njoj, zagrlio je, a ja sam ostala stajati u kuhinji, osjećajući se kao gost u vlastitom domu.
Tako je bilo svaki vikend. Petkom navečer Ana bi došla, subotu provela s nama – zapravo više s Filipom nego sa mnom – a nedjeljom bi otišla nakon ručka. U početku sam se trudila biti ljubazna. Slušala sam njezine priče o bivšem mužu, o poslu u banci koji mrzi, o kolegici koja joj podmeće nogu. Ali nakon nekoliko mjeseci shvatila sam da joj nije cilj pronaći rješenje za svoje probleme, nego ih stalno iznova prepričavati i živjeti kroz nas.
“Znaš li ti koliko mi znači što vas imam?” – rekla bi mi često dok bi sjedile na balkonu uz kavu. “Ti si mi kao sestra koju nikad nisam imala.”
A ja bih se nasmiješila, ali u meni bi kipjelo. Nisam joj bila sestra. Bila sam žena njezinog brata i željela sam svoj mir. Željela sam vikende za sebe i Filipa, možda izlet na Plitvice ili samo mirnu večer uz film bez njezinih komentara i pitanja.
Jedne subote, dok smo svi sjedili za stolom, Ana je počela pričati kako bi bilo lijepo da svi zajedno idemo na more ove godine. “Možda u Makarsku? Zamisli kako bi bilo super! Ivana, ti znaš kuhati najbolje riblje juhe!”
Filip se odmah složio: “Super ideja! Ivana, što kažeš?”
Pogledala sam ga ravno u oči i prvi put jasno rekla: “Ne želim ići na more s tobom i tvojom sestrom. Želim ići samo s tobom.”
Nastao je muk. Ana me gledala kao da sam joj upravo zabola nož u leđa. Filip je bio zbunjen, a ja sam prvi put osjetila olakšanje što sam rekla ono što mislim.
Te večeri Filip i ja smo se posvađali kao nikad prije.
“Ne možeš tako prema njoj! Ona nema nikoga!” – vikao je.
“A ja? Zar ja nemam pravo na tebe? Zar naš brak nije važan? Koliko još misliš da ću ovo trpjeti?” – suze su mi tekle niz lice.
Filip je šutio. Otišao je spavati na kauč.
Sljedećeg jutra Ana je otišla ranije nego inače. Nije ništa rekla, samo je tiho zatvorila vrata za sobom. U stanu je ostao mir kakav nisam osjetila godinama.
Ali taj mir nije dugo trajao. Filip je postao hladan prema meni. Počeo je više vremena provoditi vani ili kod roditelja. Nisam znala jesam li pogriješila što sam napokon rekla istinu ili sam napokon napravila nešto za sebe.
Jedne večeri nazvala me moja mama iz Osijeka.
“Ivana, dijete moje, moraš misliti na sebe. Ako te Filip ne razumije, možda ni ne želi razumjeti. Ali ne smiješ dopustiti da te netko gazi u vlastitoj kući.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.
Ana više nije dolazila svaki vikend. Povremeno bi poslala poruku Filipu ili meni, ali odnos se promijenio zauvijek. Filip i ja smo morali ispočetka graditi povjerenje i bliskost koje nam je godinama uzimala njegova sestra.
Nekad se pitam jesam li bila sebična ili sam napokon postavila granice koje su bile nužne za naš brak. I još uvijek se borim s osjećajem krivnje kad vidim Anu samu na kavi ili kad Filip potiho uzdahne dok gleda stare slike iz djetinjstva.
Ali znam jedno: nitko ne smije biti gost u vlastitom domu.
Ponekad se pitam – gdje završava obitelj, a gdje počinje moj život? Što biste vi napravili na mom mjestu?