Dosta nam je svega: Kako smo odlučili naučiti kćerku lekciju
“Ne mogu više, Stjepane!” viknula sam dok sam pokušavala smiriti uplakanu Lanu, dok je Luka već treći put tog jutra prosuo sok po tepihu. Stjepan je samo slegnuo ramenima, umoran, s podočnjacima do brade. “Ljiljo, znaš da ih volim, ali ovo više nije život.”
Bilo je subotnje jutro, ali za nas već odavno nema vikenda. Naša kćerka Ivana i njen muž Dario već mjesecima ostavljaju djecu kod nas – svaki dan, svaku večer, svaki vikend. “Mama, tata, znate da nam je teško na poslu, a vi ste ionako u mirovini…” uvijek bi govorila Ivana, a ja bih klimala glavom, osjećajući krivnju što uopće pomislim reći ne.
Ali sada, dok gledam Stjepana kako sjedi na rubu kreveta, slomljen, shvatila sam da smo došli do kraja. “Znaš li kad sam zadnji put pročitala knjigu? Ili otišla na kavu s Marijom?” pitala sam ga tiho. “Ne sjećam se više kad smo zadnji put bili samo ti i ja.”
Djeca su trčala po stanu, Lana je vrištala jer nije dobila čokoladu, Luka je bacao igračke. Osjećala sam se kao da sam opet mlada majka, ali sada bez snage i strpljenja koje sam imala prije trideset godina.
Te večeri, kad su Ivana i Dario došli po djecu, sjeli smo za stol. Ivana je tipkala po mobitelu, Dario je pričao o problemima na poslu. Pogledala sam Stjepana; klimnuo mi je glavom.
“Ivana,” počela sam drhtavim glasom. “Moramo razgovarati.”
Podigla je pogled, iznenađena mojom ozbiljnošću. “Što je sad?”
“Ne možemo više ovako. Volimo Lanu i Luku više od svega, ali ovo nas uništava. Nismo više mladi. Treba nam odmor, treba nam naš život.”
Dario je odmah podigao obrve: “Pa tko će ih čuvati? Ne možemo ih voditi na posao!”
“Niste ni trebali imati djecu ako niste spremni preuzeti odgovornost!” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Nastala je tišina. Ivana me gledala kao da me prvi put vidi. “Mama… kako možeš to reći? Pa vi ste uvijek govorili da ste tu za nas!”
Stjepan se umiješao: “Jesmo, ali ne ovako. Ne možemo biti roditelji vašoj djeci. Mi smo djed i baka. Želimo uživati u njima, ali ne živjeti vaš život umjesto vas.”
Ivana je ustala od stola, suznih očiju. “Znači ostavljate nas na cjedilu? Nakon svega?”
“Ne ostavljamo vas,” rekla sam tiho. “Ali moramo misliti i na sebe. Ako ovako nastavimo, razboljet ćemo se oboje. Zar to želiš?”
Dario je šutio, gledao u pod. Ivana je uzela djecu i otišla bez riječi.
Te noći nisam spavala. Srce mi se slamalo zbog Ivane, zbog unuka… ali osjećala sam i olakšanje. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da imam pravo na svoj život.
Sljedećih dana Ivana nam se nije javljala. Kuća je bila tiha – pretiha. Nedostajali su mi smijeh i galama Lanu i Luke, ali istovremeno sam uživala u miru.
Jednog popodneva zazvonio je telefon. Bila je to Marija: “Ljiljo, idemo na kavu! Nemaš više izgovora!” Smijale smo se kao nekad.
Ali navečer bih sjedila uz prozor i gledala slike unuka na mobitelu. Suze bi mi navrle na oči svaki put kad bih pomislila da možda više nikad neću biti dio njihovih života kao prije.
Nakon tjedan dana Ivana se pojavila na vratima. Bila je iscrpljena, ali odlučna.
“Mama… tata… Žao mi je što sam bila sebična. Nisam shvaćala koliko vam je teško dok nisam morala sama sve izdržati s Darijom. Ali… ne znam kako ćemo dalje. Treba nam pomoć, ali ne ovako kao prije. Možemo li pokušati drugačije? Možda da ih čuvate samo jednom tjedno?”
Stjepan joj je prišao i zagrlio je: “Naravno da možemo. Samo želimo biti baka i djed – a ne zamjena za vas.”
Plakale smo obje te večeri – od tuge, olakšanja i ljubavi.
Danas čuvamo Lanu i Luku subotom popodne. Imamo vremena za sebe, za prijatelje, za šetnje uz Savu i odlazak u kazalište. Ivana i Dario su naučili cijeniti naše vrijeme i trud.
Ali ponekad se pitam: Jesmo li trebali ranije reći ‘dosta’? Koliko često roditelji zaborave da imaju pravo na svoj život – čak i kad postanu bake i djedovi? Što vi mislite – gdje je granica između ljubavi i žrtvovanja?