„Imate mjesec dana da nađete novi stan. Od sada živim sama”: Priča o majci koja je morala izbaciti svoje dvije kćeri iz doma
„Imate mjesec dana da nađete novi stan. Od sada živim sama.”
Te riječi su mi gorjele na jeziku dok sam gledala svoje dvije kćeri, Anu i Mirelu, kako sjede za kuhinjskim stolom. Ana je odmah ustala, oči su joj se napunile suzama, a Mirela je samo slegnula ramenima, kao da je to još jedna od mojih „drama”.
„Mama, šališ se?” Ana je prošaptala, glas joj je drhtao.
„Ne šalim se. Vi ste odrasle žene. Ne mogu više ovako.”
Nikada nisam bila žena koja lako odustaje. Kad mi je muž Dragan umro prije deset godina, ostala sam sama s dvije djevojčice u malom stanu u Novom Zagrebu. Radila sam kao medicinska sestra u bolnici na Rebru, smjene su bile duge, a novca nikad dovoljno. Draganova smrt me slomila, ali nisam imala vremena tugovati – cure su trebale jesti, ići u školu, imati čiste majice i knjige za lektiru.
Godinama sam sve stavljala na svoja leđa. Ana je uvijek bila tiha, povučena, dobra učenica. Mirela je bila buntovnica – već s petnaest je pušila na balkonu i dolazila kući kasno. Uvijek sam mislila da će se smiriti kad odraste, ali ni danas, s dvadeset sedam godina, nije pronašla posao koji bi zadržala dulje od tri mjeseca.
Ana je završila fakultet, ali nikako da pronađe stalni posao. Prvo je radila u knjižari na pola radnog vremena, pa kao asistentica u nekoj firmi koja je propala nakon godinu dana. Sada povremeno prevodi tekstove s engleskog za neku agenciju iz Sarajeva, ali to nije dovoljno ni za tramvajsku kartu.
Mirela… Mirela je uvijek imala svoje „projekte”. Jedan mjesec prodaje kolače preko Instagrama, drugi mjesec vodi YouTube kanal o šminkanju. Novca nema, ali ima puno ideja i još više izgovora.
A ja? Ja sam umorna. Imam pedeset i četiri godine i prvi put u životu osjećam da bih mogla disati ako ostanem sama. Želim mir. Želim popiti kavu bez da slušam kako netko lupa vratima ili viče u mobitel.
Ali nije samo umor razlog zbog kojeg sam ih zamolila da odu. Prije nekoliko tjedana dobila sam poziv iz bolnice – dijagnosticirali su mi dijabetes tipa 2. Liječnik mi je rekao da moram promijeniti životne navike, manje stresa, više šetnje, zdravija prehrana. Kako ću to postići dok svako jutro slušam svađu oko toga tko je pojeo zadnji jogurt?
Te večeri kad sam im rekla da moraju otići, Mirela je zalupila vratima svoje sobe. Ana je sjela pored mene na kauč.
„Mama, gdje ćemo? Nemamo novca za stanarinu.”
„Znam”, rekla sam tiho. „Ali morate pokušati. Ja više ne mogu biti odgovorna za vas.”
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Mirela nije razgovarala sa mnom. Ana je pokušavala pronaći oglase za stanove po Facebook grupama i slala poruke prijateljicama iz fakultetskih dana. Jedne večeri čula sam ih kako šapuću u Aninoj sobi.
„Ona nas izbacuje kao pse”, rekla je Mirela.
„Nije tako… Znaš da joj nije lako”, odgovorila je Ana.
„Njoj možda nije lako, ali nama će biti još teže! Što ćemo jesti? Gdje ćemo spavati?”
Osjećala sam se kao najgora majka na svijetu. Ali onda bih se sjetila svih onih noći kad sam plakala u kupaonici jer nisam znala kako ću platiti režije ili kupiti lijekove za Aninu astmu. Sjetila bih se kako su mi govorile da sam dosadna i staromodna kad bih ih molila da pomažu po kući ili barem ne ostavljaju prljavo posuđe.
Jednog jutra Mirela me dočekala u kuhinji.
„Našla sam stan s prijateljicom iz srednje škole”, rekla je hladno. „Selim se za dva tjedna.”
Ana je još uvijek tražila rješenje. Pitala me može li ostati još mjesec dana dok ne pronađe nešto povoljnije.
„Možeš”, rekla sam joj tiho. „Ali molim te, potrudi se.”
Tih nekoliko tjedana bile smo kao stranci pod istim krovom. Nisam znala kako razgovarati s njima bez da ispadnem sebična ili hladna. Ponekad bih poželjela povući sve što sam rekla, ali onda bih se sjetila svog umora i straha od budućnosti.
Kad su obje napokon otišle, stan je bio tih kao grob. Prvih dana nisam znala što bih sa sobom – hodala sam iz sobe u sobu i slušala tišinu koja me boljela više od bilo koje svađe.
Ali onda sam počela disati lakše. Počela sam šetati Jarunom svako jutro prije posla. Naučila sam kuhati zdravije obroke samo za sebe. Čak sam upisala tečaj keramike u kulturnom centru.
Ana mi šalje poruke svaki dan – pita jesam li dobro, šalje slike svog novog stana u Dugavama. Mirela se još uvijek ne javlja često, ali znam da će proći vrijeme dok ne shvati zašto sam to učinila.
Znam da će me mnogi osuditi zbog ove odluke. Možda mislite da sam sebična majka koja je izbacila vlastitu djecu na ulicu. Ali pitam vas – gdje završava roditeljska odgovornost? Kada imamo pravo reći: „Dosta je”? Je li ljubav prema djeci uvijek žrtva ili ponekad mora biti i granica?