Ime mog sina – Bitka koju sam morala dobiti
“Nećeš valjda protiv naše tradicije, Jasmina?” glas svekrve prolomio se kroz stan, dok sam ja, s trbuhom do zuba, stajala iza vrata dnevne sobe i stiskala šake. “Mora se znati red! Prvo muško dijete uvijek nosi ime po djedu!”
Moj muž, Dario, šutio je. Znao je da me boli, ali nije imao snage suprotstaviti se svojoj majci. U tom trenutku, osjećala sam se kao gost u vlastitom životu. Godinama sam pristajala na kompromise: gdje ćemo za Božić, što ćemo kuhati za Bajram, kako ćemo urediti stan. Ali sada se radilo o mom djetetu. O mom sinu.
Sjećam se kako mi je srce lupalo dok sam ulazila u sobu. “Možemo li razgovarati nasamo?” upitala sam Darija, ali svekrva je ostala sjediti, ruku prekriženih na prsima.
“Nema tu što razgovarati! Svi u našoj obitelji znaju kako ide. Dario je dobio ime po svom djedu, a sad će i vaš sin!”
Pogledala sam muža. Oči su mu bježale prema podu. “Jasmina, znaš da je to važno mojoj mami… i meni…”
“A meni nije važno?” glas mi je zadrhtao. “Zar ja nemam pravo reći kako će se zvati moje dijete? Zar sam samo inkubator za vašu tradiciju?”
Tišina. Svekrva je uzdahnula i ustala. “Ti si uvijek bila tvrdoglava. Ali ovo nije tvoja stvar. Ovo je stvar obitelji.”
Te noći nisam spavala. Ležala sam na leđima, gledala u strop i osjećala kako mi suze klize niz obraze. Sjetila sam se svoje pokojne majke, njezinih priča o tome kako je ona morala pristajati na sve što su joj drugi nametali. Zaklela sam se sebi da ja neću biti takva.
Sljedećih dana napetost je rasla. Svekrva je svaki dan dolazila s novim argumentima: “Zamisli kako bi tvoj otac bio ponosan da ga spomeneš kroz ime unuka!”, “To je običaj u cijelom selu!”, “Što će ljudi reći ako prekinete tradiciju?”.
Moje prijateljice su mi govorile: “Pusti ih, Jasmina, nije ime najvažnije.” Ali meni je bilo važno. Bilo mi je važno da moje dijete ne nosi teret tuđih očekivanja od prvog dana života.
Jednog jutra, dok sam pila kavu na balkonu i gledala maglu iznad Save, odlučila sam razgovarati s Darijem otvoreno, bez straha.
“Dario, moramo razgovarati. Ne mogu više ovako. Osjećam se kao da me nema. Kao da nisam važna ni tebi ni tvojoj mami. Ovo nije samo ime – ovo je moje pravo da budem majka na svoj način.”
Dario je šutio nekoliko trenutaka, a onda tiho rekao: “Znaš da mi nije lako između tebe i mame… Ali ne želim te izgubiti. Samo… ne znam kako da joj objasnim…”
“Objasni joj da si odrasla osoba i da imaš svoju obitelj! Da tvoja žena ima pravo glasa! Ako to ne možeš reći zbog mene, reci zbog našeg sina. Ne želim da odrasta u sjeni tuđih odluka.”
Nakon tog razgovora, danima smo šutjeli jedno s drugim. Svekrva je dolazila svaki dan i donosila stare slike Darijevog djeda, pričala priče o njegovoj hrabrosti u ratu, o tome kako je bio poštovan čovjek. Osjećala sam grižnju savjesti – tko sam ja da prekinem nešto što traje generacijama?
Ali onda sam otišla kod svoje prijateljice Lejle na kavu. Ona me pogledala ravno u oči i rekla: “Jasmina, tvoje dijete treba tvoju snagu, ne tvoju poslušnost. Ako sad popustiš, popuštat ćeš cijeli život.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi kad sam napokon skupila hrabrost i pozvala svekrvu i Darija na razgovor.
“Želim da me saslušate do kraja,” počela sam drhtavim glasom. “Znam koliko vam znači tradicija, znam koliko volite svog oca i djeda. Ali ovo dijete nije samo vaše – ono je i moje. I želim da ima ime koje će ga podsjećati na mene, na moju ljubav i snove koje imam za njega. Predlažem kompromis: neka ima dva imena – jedno po vašoj tradiciji, drugo po mom izboru.”
Svekrva je odmahivala glavom, ali Dario me prvi put pogledao s razumijevanjem.
“Mama,” rekao je tiho, “Jasmina ima pravo. Ovo je naše dijete. Ako ne možemo zajedno odlučiti, onda nismo prava obitelj.”
Svekrva je ustala i otišla bez riječi.
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Noćima sam plakala od straha da ću izgubiti muža ili zauvijek narušiti odnos sa svekrvom. Ali nisam popustila.
Kad se moj sin rodio, Dario mi je stisnuo ruku i šapnuo: “Kako želiš da ga zovemo?”
Pogledala sam ga kroz suze i rekla: “Adnan Ivan.” Prvo ime po mom djedu iz Bosne koji me učio hrabrosti, drugo po njegovom djedu iz Hrvatske.
Svekrva nije došla u bolnicu taj dan.
Ali kad smo došli kući, dočekala nas je s toplom juhom i tiho rekla: “Adnan Ivan… lijepo zvuči.” Pogledala me u oči prvi put bez prijekora.
Danas moj sin ima dvije bake i dva identiteta – i zna da njegova mama nije šutjela kad je bilo najvažnije.
Ponekad se pitam: Koliko nas još šuti kad treba vikati? Koliko nas još pristaje na tuđe odluke iz straha od osude? Možda je vrijeme da svaka od nas postane glasna – barem jednom u životu.