Između Dva Svijeta: Moja Majka, Moj Muž i Borba za Dostojanstvo

“Jesi li pojela zadnju koru kruha ili još imaš nešto za preživjeti?” Majčin glas para tišinu stana dok gledam u frižider u kojem je ostalo samo malo mlijeka i nekoliko jaja. U tom trenutku osjećam kako mi obrazi gore od srama, ali i bijesa. “Mama, molim te…” pokušavam ostati smirena, ali ona ne popušta. “Znaš ti dobro, Ivana, da sam ti govorila – nisi trebala za njega. Što ti sad vrijedi tvoja ljubav kad nemaš ni za kruh?”

Stojim naslonjena na kuhinjski pult, gledam kroz prozor na sive zgrade Novog Zagreba, a suze mi prijete da će poteći. U drugoj sobi čujem kako naš sin, Dario, ponavlja isti stih iz crtića. On ima autizam i svaki dan je novi izazov. Moj muž, Emir, upravo se vratio s posla – umoran, s podočnjacima do brade, ali s osmijehom za Darija. “Bok, ljubavi! Kako ste danas?” pita me tiho, kao da zna da sam opet razgovarala s mamom.

“Opet je bila…” šapnem. On samo slegne ramenima i zagrli me. “Ne slušaj je. Znaš da radim koliko mogu. Znaš da te volim.” Ali ljubav ne plaća račune, a ni lijekove koje Dario treba. Emir radi kao vozač dostave, svaki dan po deset sati za minimalac. Ja sam morala dati otkaz kad su Dariju dijagnosticirali autizam – nema tko drugi brinuti o njemu.

Majka živi u Splitu, u stanu s pogledom na more. Njezin drugi muž, Ante, ima firmu i ona nikad nije morala brinuti o novcu. Kad dođe kod nas, donese skupe kolače i nosi torbicu koju ja ne bih mogla priuštiti ni za tri godine štednje. Gleda Emira s visoka, kao da je on kriv što nam je život ovakav.

“Ivana, znaš li ti koliko sam ja žrtvovala za tebe? Mogla si biti doktorica! Mogla si živjeti kao čovjek! A ti si izabrala… ovo.” Pokazuje rukom po našem malom stanu u kojem se sve čuje i sve vidi.

Jednom sam joj pokušala objasniti: “Mama, Dario treba posebnu brigu. Ne mogu ga ostaviti nikome. Nema vrtića koji ga može primiti cijeli dan.” Ona samo odmahne rukom: “To su izgovori. Da hoćeš raditi, radila bi!”

Noći su najteže. Emir sjedi za stolom i računa koliko nam je ostalo do kraja mjeseca. Ja perem suđe i slušam Darija kako se smije sam sebi u sobi. Ponekad poželim vrisnuti – ne zbog Darija, ne zbog Emira, nego zbog tog osjećaja da nikad nisam dovoljno dobra ni kao kći ni kao žena.

Jedne večeri Emir me zagrli dok sjedimo na kauču. “Znaš li ti koliko si jaka? Ja ne bih mogao sve ovo bez tebe.” Pogledam ga i vidim umor u njegovim očima, ali i ljubav koju mi majka nikad nije znala dati.

Ali onda opet zazvoni telefon. “Ivana, znaš li ti da su susjedi rekli kako te vide u istim cipelama već treću godinu? Zar te nije sram?” Osjećam kako mi se srce steže. “Mama, nemam novca za nove cipele!” viknem napokon, glasom koji me iznenadi.

Nastane tišina s druge strane linije. “Pa što radi taj tvoj Emir? Zar ne može bolje? Zar nije mogao naći bolji posao?”

Tada prvi put osjetim bijes prema njoj jači od srama. “Mama, Emir radi više nego što si ti ikad morala! On je svaki dan tu za mene i Darija! On nas voli! To je više nego što sam ja ikad osjetila od tebe!”

Spustim slušalicu i zaplačem. Emir dolazi i sjeda kraj mene. “Ne moraš joj više odgovarati,” kaže tiho. “Nisi dužna nikome objašnjavati svoj život.”

Ali ja znam da jesam – sebi. Svaki dan se pitam jesam li pogriješila što sam izabrala ljubav umjesto sigurnosti. Jesam li pogriješila što sam rodila dijete koje traži svu moju pažnju? Jesam li pogriješila što nisam poslušala majku?

Jednog dana dođe majka nenajavljeno. Dario sjedi na podu i slaže kocke po bojama – njegov mali svijet u kojem nema mjesta za tuđe predrasude. Majka ga pogleda i uzdahne: “Šteta što nije kao druga djeca…”

Emir joj mirno odgovori: “Dario je naš ponos. On nas je naučio što znači prava ljubav.” Majka ga pogleda kao da je poludio.

Te večeri sjedimo svi troje za stolom – ja između dva svijeta koja se nikad neće pomiriti. Majka priča o putovanju u Italiju, o novoj haljini koju je kupila u Milanu. Emir šuti i gleda Darija kako slaže kocke.

Kad majka ode, ostane miris njezinog parfema i gorčina u zraku. Emir me pogleda: “Znaš li ti koliko vrijediš? Znaš li koliko vrijedi naša obitelj?”

Pogledam Darija i shvatim – možda nemamo novca, možda nemamo razumijevanja od onih koji bi nam trebali biti najbliži, ali imamo nešto što se ne može kupiti ni u Milanu ni u Splitu: imamo jedno drugo.

Ponekad se pitam – što je važnije: tuđa očekivanja ili vlastita sreća? Može li ljubav preživjeti kad nas pritisnu siromaštvo i predrasude?

Što vi mislite – jesmo li mi stvarno neuspješni ili samo drugačiji od onoga što društvo očekuje?