Između dvije vatre: Kad želje djeteta nisu dovoljne
“Ne, mama, ne želim lutku!” Lana je stajala nasred dnevnog boravka, stisnutih šaka i suznih očiju. Moja majka, baka Zora, samo je uzdahnula i pogledala me preko naočala. “Djeca ne znaju što žele, Ivana. Kad sam ja bila mala, lutka je bila san svake djevojčice.”
S druge strane sobe, svekrva Mira je već vadila iz vrećice još jednu ručno pletenu štrikanu životinju. “Pogledaj, Lano, baka ti je napravila medu!” Lana je okrenula glavu i tiho prošaptala: “Želim samo slagalice s dinosaurima…”
Osjećala sam kako mi srce puca. Zar je toliko teško poslušati dijete? Zar je toliko teško poštovati njezinu želju? Gledala sam u dvije žene koje su mi obilježile život – svaka tvrdoglava na svoj način, svaka uvjerena da zna najbolje. I obje su ignorirale ono najvažnije: Lanu.
“Mama, Mira, molim vas – Lana je jasno rekla što želi. Zašto joj ne kupite slagalicu?” pokušala sam mirno, ali glas mi je drhtao.
Zora je odmahivala glavom. “Ivana, ti si previše popustljiva. Djeca trebaju učiti o tradiciji. Što će biti kad odraste? Hoće li znati cijeniti naše običaje?”
Mira se nadovezala: “A i te slagalice, to su gluposti s interneta. Djeca trebaju nešto opipljivo, nešto što ima dušu.”
Lana je u međuvremenu sjela na pod i počela slagati kocke iz svog starog seta. Pogledala me očima punim tuge. “Mama, zašto me niko ne sluša?”
Nisam imala odgovor. Osjećala sam se kao da sam između dvije vatre – s jedne strane želja da poštujem svoje roditelje i suprugovu obitelj, s druge strane potreba da zaštitim svoje dijete od osjećaja da njezine želje nisu važne.
Sjećam se svog djetinjstva u Sarajevu. I meni su uvijek kupovali ono što su oni mislili da trebam imati – nikad ono što sam stvarno željela. Sjećam se kako sam plakala zbog crvenih cipela koje nikad nisam dobila jer su bile “previše upadljive”. Sjećam se osjećaja da nisam važna.
“Ivana, nemoj biti nezahvalna,” prekinula me Zora iz misli. “Mi samo želimo najbolje za Lanu.”
“Ali zar nije najbolje za nju da bude sretna? Da zna da je njezin glas važan?” pitala sam tiho.
Mira je slegnula ramenima. “Djeca ne znaju što ih čini sretnima. Zato smo mi tu.”
Te večeri, kad su bake otišle, sjela sam kraj Lane na pod. Zagrlila sam je i šaptala: “Znam da nije fer. Znam da si razočarana. Ali ja te čujem, ljubavi. I obećavam ti – idući put ćemo zajedno izabrati poklon.”
Lana me pogledala i nasmiješila se kroz suze. “Hoćemo li moći kupiti onu veliku slagalicu s T-Rexom?”
“Hoćemo,” obećala sam.
Ali mir nije dugo trajao. Sutradan me nazvala sestra Ana iz Zagreba.
“Ivana, što si napravila mami? Plače cijeli dan! Kaže da si je ponizila pred Mirom!”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Ana, nisam ništa napravila osim što sam pokušala zaštititi Lanu…”
“Uvijek ti moraš biti posebna! Uvijek ti znaš bolje! Znaš li koliko si povrijedila mamu?”
Nisam imala snage objašnjavati joj da nije riječ o meni ni o mami – nego o Lani.
Kad je muž Dario došao kući, našla sam snage ispričati mu sve.
“Dario, tvojoj mami nije jasno da Lana ne voli te igračke… A ni mojoj nije lakše objasniti… Osjećam se kao da svi gaze preko nas dvije.”
Dario je slegnuo ramenima: “Znaš kakve su naše majke. Nećeš ih promijeniti. Pusti ih neka rade po svom, a ti Lani kupi ono što voliš.”
Ali nije to tako jednostavno. Svaki put kad Lana odbije poklon, osjećam krivnju – kao da sam ja kriva što ne zna cijeniti trud svojih baka. Svaki put kad baka Zora ili baka Mira uvrijeđeno napuste stan jer Lana nije oduševljena njihovim poklonima, osjećam se kao loša kćerka i snaha.
A najviše boli kad vidim Lanu kako pokušava biti pristojna, kako se smiješi kroz stisnute zube i zahvaljuje na stvarima koje joj ništa ne znače.
Jedne večeri, dok smo spremale Lanu za spavanje, upitala me: “Mama, hoću li ja morati kad odrastem raditi ono što drugi žele?”
Zastala sam na trenutak i pogledala je u oči.
“Ne moraš, ljubavi. Ali ponekad ćeš morati birati – hoćeš li usrećiti sebe ili druge. Najvažnije je da nikad ne zaboraviš što ti želiš.”
Lana je klimnula glavom i zaspala držeći me za ruku.
Te noći dugo nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o tome koliko nas tradicija može vezati i koliko često zaboravljamo slušati one najmanje među nama – one koji još nisu naučili šutjeti.
Pitam se: Zašto odrasli tako često misle da znaju bolje od djece? I koliko puta moramo ponoviti iste greške prije nego što naučimo slušati jedni druge?