Između ljubavi i izdaje: Priča o majci, bratu i izgubljenoj obitelji
“Ne možeš to napraviti, Dario! To je mamina kuća!” viknula sam, glas mi je drhtao, a suze su mi već pekle oči. Stajali smo u dnevnom boravku, između nas stara komoda i još stariji nesporazumi. Mama je ležala u sobi do nas, iscrpljena od bolesti, a ja sam osjećala kako mi se srce lomi na tisuću komadića.
Dario je samo slegnuo ramenima. “Ivana, ne možemo više ovako. Ja imam svoj život, posao u Zagrebu, djecu… Ne mogu biti ovdje svaki vikend. A stan propada. Bolje da ga prodamo dok još nešto vrijedi.”
“I što onda? Gdje će mama?”
“Domovi nisu više kao prije. Ima dobrih mjesta. I ti si ionako stalno s njom, kao da ti je to posao.”
Zastala sam, zapanjena njegovom hladnoćom. “Nije to posao, to je naša majka! Kako možeš tako govoriti?”
Nije odgovorio. Samo je pogledao kroz prozor, kao da ga se sve to ne tiče. U tom trenutku sam shvatila da smo izgubili nešto puno važnije od stana – izgubili smo povjerenje.
Nakon tog dana, Dario više nije dolazio. Mama je prestala pitati za njega. Ponekad bi joj pogled odlutao prema vratima, ali bi brzo skrenula temu kad bih spomenula njegovo ime. Ja sam ostala sama s njom, s njezinim lijekovima, terapijama, noćnim strahovima i beskrajnim tugama.
Ponekad bih noću sjedila na balkonu, gledala svjetla Mostara i pitala se gdje smo pogriješili. Jesam li ja previše očekivala od brata? Ili je on previše sebičan? Sjećam se kad smo bili djeca – igrali smo se skrivača po ovom istom stanu, smijali se do suza. Gdje je nestao taj Dario?
Jednog dana, dok sam mami mijenjala zavoj na nozi, tiho me upitala: “Ivana, misliš li da će Dario ikad doći?”
Nisam znala što reći. “Možda hoće, mama. Možda kad shvati koliko nam nedostaje.”
Ali dani su prolazili, a on nije dolazio. Ljudi iz susjedstva su počeli šaptati – neki su me žalili, drugi su osuđivali Darija. “Znaš li ti koliko je teško biti sam s bolesnom osobom?” pitala me jednom susjeda Ružica dok smo zajedno nosile vrećice iz trgovine.
“Znam,” odgovorila sam kratko. Nisam htjela pričati o tome. Nisam htjela biti žrtva.
Ali istina je bila da sam bila umorna – fizički i psihički. Mama je postajala sve slabija, a ja sam osjećala kako mi ponestaje snage. Ponekad bih poželjela samo nestati na jedan dan, otići negdje gdje me nitko ne zna i gdje ne moram biti jaka.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bio je to Dario. Nisam se javila. Samo sam gledala kako ekran svijetli u mraku sobe. Mama je spavala, a ja sam osjećala kako mi srce lupa kao ludo.
Sljedećeg dana stigla je poruka: “Ivana, možemo li razgovarati?”
Nisam odgovorila. Nisam znala što bih mu rekla. Kako oprostiti nekome tko te izdao kad ti je bilo najteže?
Mama je počela sve češće spominjati smrt. “Ivana, kad mene više ne bude…”
“Nemoj tako govoriti, mama,” prekinula bih je svaki put.
Ali ona bi nastavila: “Samo želim da se vi pomirite. Nemojte ostati sami na svijetu.”
Te riječi su me progonile danima. Počela sam razmišljati – možda sam i ja pogriješila što sam ga isključila iz svega. Možda mu treba vremena da shvati koliko nam znači.
Jednog popodneva odlučila sam mu napisati poruku: “Ako želiš vidjeti mamu, dođi sutra popodne. Ona te još uvijek voli.”
Dario je došao sljedeći dan. Bio je nervozan, pogledavao u pod dok je ulazio u stan koji mu je nekoć bio dom.
Mama ga je pogledala s osmijehom koji nisam vidjela mjesecima: “Dario… sine moj…”
On joj je prišao i sjeo kraj kreveta. Neko vrijeme nitko nije govorio ništa. Samo su im suze tekle niz lice.
Kasnije smo sjeli za stol – prvi put nakon dugo vremena svi zajedno. Razgovor nije bio lak. Dario je priznao da mu je bilo preteško nositi se s bolešću naše majke i da ga je strah suočiti se s vlastitom nemoći.
“Znam da sam pogriješio,” rekao je tiho. “Ali nisam znao kako drugačije… Sve me to gušilo.”
Mama mu je oprostila odmah. Ja nisam mogla tako lako.
Dani su prolazili i Dario je počeo dolaziti češće. Počeo je pomagati oko mame – nespretno, ali iskreno.
Ipak, povjerenje nije bilo isto kao prije. Ponekad bih ga uhvatila kako gleda stan s tugom ili možda grižnjom savjesti.
Sada, dok sjedim uz mamin krevet i gledam Darija kako joj čita novine, pitam se: Je li moguće ponovno izgraditi obitelj nakon izdaje? Može li ljubav pobijediti sebičnost?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li oprost uvijek moguć ili postoje granice koje ne smijemo prijeći?