Između sina i snahe: Obiteljski ručak koji je promijenio sve
“Mama, moramo ti nešto reći.”
Ivanov glas bio je tih, gotovo drhtav, dok je Lejla zurila u stolnjak, prstima nervozno prebirući po rubu šalice. U zraku je visio miris svježe pečenih kolača, ali u meni se širio osjećaj da će se nešto nepovratno slomiti. Pogledala sam ih oboje, pokušavajući pročitati što se skriva iza njihovih pogleda. Srce mi je već kucalo brže, kao da je predosjećalo oluju.
“Razvodimo se,” izgovorila je Lejla, glasom koji je bio istovremeno čvrst i slomljen. Ivan je samo slegnuo ramenima, pogled mu je bježao prema prozoru. U tom trenutku, vrijeme je stalo. Sjećam se da sam čula vlastito disanje, preglasno, kao da sam ostala bez zraka.
“Što… kako to mislite?” uspjela sam izustiti, osjećajući kako mi se ruke tresu. “Pa zar niste rekli da ste riješili sve probleme?”
Ivan je uzdahnuo. “Mama, pokušali smo. Ali više ne ide. Previše smo različiti.”
Lejla je dodala: “Nije do tebe. Znam koliko si se trudila da nas zbližiš. Ali… molim te, nemoj nas pokušavati nagovoriti.”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Toliko sam puta sanjala ovaj ručak – svi zajedno, smijemo se, pričamo o svakodnevnim sitnicama. Umjesto toga, sjedila sam između dvoje ljudi koje volim kao vlastitu djecu i slušala kako se njihov svijet raspada.
“Ali… što će biti s malim Emirom?” prošaptala sam, misleći na svog unuka koji je upravo zaspao u dječjoj sobi.
Ivan je odmah odgovorio: “Dogovorit ćemo se oko njega. Ne brini.”
Lejla je pogledala Ivana s tugom: “Znaš da ga neću odvajati od tebe. Ali… želim da znaš, tvoja mama mi je bila kao druga majka.”
Osjetila sam kako mi srce puca na pola. S jedne strane moj sin, moje dijete, kojeg sam nosila devet mjeseci i gledala kako raste u čovjeka. S druge strane Lejla, žena koja mi je donijela radost u kuću, koja me zvala „mama“ i kojoj sam povjeravala sve svoje tajne.
Ivan je tada izgovorio ono što me najviše pogodilo: “Mama, moraš odlučiti – hoćeš li biti uz mene ili uz Lejlu? Ne možemo više svi zajedno.”
Nisam mogla vjerovati što čujem. Zar majka mora birati? Zar ljubav ima stranu?
Sjećam se kako sam ustala od stola, ruke su mi drhtale dok sam skupljala tanjure. Kolač je ostao netaknut. U glavi mi je odzvanjalo: biraj stranu, biraj stranu…
Te noći nisam spavala. Gledala sam stare fotografije – Ivan kao dječak na moru u Makarskoj, Lejla i ja na tržnici u Sarajevu, Emir s osmijehom do ušiju na svom prvom rođendanu. Sve te slike bile su isprepletene ljubavlju i smijehom. Kako sad da ih podijelim? Kako da odlučim tko zaslužuje više moje podrške?
Sljedećih dana obitelj se podijelila na tabore. Moja sestra Jasmina odmah je stala uz Ivana: “On ti je sin! Lejla će naći drugog.” Moja prijateljica Sanela iz mahale bila je uz Lejlu: “Znaš koliko joj je teško bilo prilagoditi se ovdje? Ti si joj bila jedina podrška.”
U trgovini su me žene gledale sažaljivo. “Jesi čula za Ivana i Lejlu? Jadna ti…”
Na poslu nisam mogla misliti ni na što drugo. Kolegica Mirela me pitala: “A šta ćeš ti sad? S kim ćeš ostati?”
Nisam imala odgovor.
Jednog dana Lejla me nazvala: “Mogu li doći po Emira? Ivan kasni s posla.”
Kad je došla, sjela je na kauč i zaplakala. “Znam da ti nisam kći, ali… mogu li te i dalje zvati mama?”
Prigrlila sam je kao vlastito dijete. “Lejla, uvijek ćeš biti dio mene.”
Ali kad je Ivan saznao za to, naljutio se: “Zar nisi rekla da ćeš biti uz mene? Kako možeš tako?”
Osjećala sam se kao izdajica vlastite krvi.
Dani su prolazili u napetosti. Emir me pitao: “Bako, zašto tata i mama ne žive zajedno?” Nisam znala što reći.
Jedne večeri sjela sam sama za stol i napisala pismo Ivanu:
“Sine moj,
Znam da si povrijeđen i ljut. Znam da želiš da budem samo tvoja mama. Ali ja ne mogu izbrisati Lejlu iz svog srca, niti želim Emira dijeliti na pola. Moja ljubav nije ograničena – ima mjesta za sve vas. Ako to ne možeš razumjeti sada, možda hoćeš jednog dana.”
Nisam mu imala snage to reći u lice.
Lejli sam poslala poruku: “Uvijek ćeš imati dom kod mene.”
I tako sam ostala između dvije vatre – između sina kojeg volim više od života i snahe koja mi je postala kći.
Ponekad se pitam – može li majka ikada biti dovoljno pravedna? Može li ljubav preživjeti kad te tjeraju da biraš stranu?
Što biste vi učinili na mom mjestu?