Kad baka ne može: Priča o razočaranju, obiteljskim očekivanjima i tišini između generacija
“Mama, kad će baka doći?” – pitao je Luka, dok je njegova sestra Ema već slagala crteže koje je planirala pokazati baki. Stajala sam u kuhinji, gledajući kroz prozor u dvorište, pokušavajući pronaći prave riječi. Ruke su mi drhtale dok sam brisala stol, a srce mi je lupalo kao da ću svakog trena morati priznati neku strašnu istinu.
“Djeco…” – započela sam, ali riječi su mi zastale u grlu. “Baka danas ne može doći. Ima… ima druge planove.”
Luka je spustio glavu, a Ema me pogledala s onim pogledom koji me uvijek slomi – kao da sam joj upravo rekla da Božić ove godine neće doći. “Ali obećala je!” – rekla je tiho.
U tom trenutku, osjetila sam val ljutnje prema svojoj svekrvi, Mariji. Kako može tako lako otkazati? Zar ne zna koliko djeci znači njezina prisutnost? Zar ne zna koliko meni znači ta mala pauza, taj predah od svakodnevnog kaosa? Ali onda, gotovo istovremeno, javio se i osjećaj krivnje. Možda sam previše očekivala. Možda sam zaboravila da i ona ima svoj život.
Muž, Dario, vratio se s posla kasno te večeri. Sjeli smo za stol dok su djeca već spavala. “Opet Marija nije mogla?” – pitao je umorno.
“Nije. Djeca su bila baš tužna. Ne znam što da im kažem više.”
Dario je slegnuo ramenima. “Znaš kakva je ona. Ima svoj plan, svoje društvo, svoje izlete. Ne želi biti ‘baka na poziv’.”
“Ali zar nije to normalno? Zar nije normalno da baka ponekad pričuva unuke? Svi moji prijatelji imaju bake koje uskaču kad god treba!”
Dario je šutio neko vrijeme. “Možda smo mi ti koji previše očekujemo.”
Te noći nisam mogla spavati. Vrtjela sam po glavi sve situacije kad sam Mariju zvala u pomoć – kad sam bila bolesna, kad sam imala važan sastanak, kad su djeca bila mala i nisam znala kako dalje. Uvijek bi došla, ali nikad s osmijehom. Uvijek bi nešto prigovorila: da su djeca razmažena, da previše gledaju crtiće, da ja previše popuštam.
Sutradan sam odlučila nazvati Mariju. “Marija, možemo li popričati?”
Sastale smo se u malom kafiću na Trgu bana Jelačića. Sjela je preko puta mene, elegantna kao uvijek, s onim pogledom koji ne dopušta slabost.
“Ivana, znam zašto si me zvala. Zbog djece, zar ne?”
Kimnula sam glavom.
“Gledaj,” – započela je – “volim Luku i Emu najviše na svijetu. Ali ja više nisam mlada. Imam svoje društvo, svoje aktivnosti. Ne mogu biti uvijek dostupna. I… iskreno, ponekad mi treba mir od svega.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Ali oni te trebaju… Ja te trebam…”
Marija je uzdahnula. “Ivana, znam da ti nije lako. Ali ni meni nije bilo lako kad sam odgajala Darija sama dok je njegov otac radio po Njemačkoj mjesecima. Nitko mi nije pomagao. Naučila sam biti sama sebi dovoljna. Možda je vrijeme da i ti to naučiš.”
Vratila sam se kući s osjećajem poraza i ljutnje. Djeca su me dočekala s pitanjima o baki, a ja nisam znala što da im kažem osim istine: “Baka vas voli, ali ima i druge obaveze.” Luka je šutio cijeli dan, a Ema je nacrtala crtež na kojem baka sjedi sama na klupi u parku.
Tjedni su prolazili, a ja sam pokušavala pronaći ravnotežu između svojih potreba i Marijinih granica. Ponekad bih zamolila susjedu Mirelu da pričuva djecu na sat vremena dok odem u trgovinu ili liječniku. Ponekad bih jednostavno sve radila s njima – išli bismo zajedno na tržnicu, u poštu, čak i kod zubara.
Ali najteže mi je bilo gledati kako se djeca povlače kad god spomenem baku. Kao da su izgubili nešto važno što nisu znali ni imenovati.
Jedne subote odlučila sam pokušati još jednom. “Djeco, idemo kod bake!” – rekla sam odlučno.
Na vratima nas je dočekala Marija s iznenađenjem u očima.
“Nismo vas očekivali…”
“Znam,” – rekla sam – “ali mislila sam da bi bilo lijepo da provedemo dan zajedno. Bez obaveza, bez čuvanja – samo druženje.”
Marija nas je nevoljko pustila unutra. Prvih pola sata bilo je napeto – Ema nije htjela skinuti jaknu, Luka nije htio pričati. Ali onda je Marija izvadila staru kutiju s fotografijama i počela pričati priče iz Darijevog djetinjstva.
Djeca su se polako opustila, smijali su se bakinim zgodama i na kraju dana Ema je zagrlila Mariju oko struka.
Na povratku kući Luka me pitao: “Mama, hoće li baka opet biti s nama?”
Nisam znala što reći pa sam samo odgovorila: “Kad bude mogla i htjela, sine.”
Te večeri sjela sam sama u kuhinji i razmišljala o svemu što se dogodilo posljednjih mjeseci. Jesmo li mi generacija koja previše očekuje od svojih roditelja? Ili su oni generacija koja ne zna kako pokazati ljubav osim kroz žrtvu?
Možda prava bliskost ne dolazi iz toga koliko često baka čuva unuke, nego iz onih rijetkih trenutaka kad smo svi zajedno – bez očekivanja i pritiska.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi ti koji trebamo naučiti tražiti manje ili oni koji trebaju naučiti davati više? Gdje završava odgovornost bake, a počinje njezino pravo na vlastiti život?