Kad dom postane bojište: Ispovijest jedne svekrve
“Ne mogu vjerovati da si to stvarno rekla, mama!” – urliknuo je Ivan, moj sin, dok su mu oči gorjele od bijesa. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći šalicu kave koja se tresla u mojoj ruci. U kutu sobe, njegova supruga, Sanja, šutjela je, ali pogled joj je bio leden. Osjetila sam kako mi se srce steže; nikada nisam mislila da će moj dom postati poprište ovakve borbe.
Sve je počelo prije mjesec dana, kada su Ivan i Sanja došli na ručak. “Mama, znaš da nam je tvoj stan puno bliži Ivanovom poslu i vrtiću. Možda bismo mogli zamijeniti stanove? Tebi bi bilo lakše u našem manjem stanu, a nama bi ovaj veći puno značio,” rekla je Sanja, gledajući me ravno u oči. Osjetila sam kako mi lice gori. Moj stan… moj dom, u kojem sam provela više od trideset godina, gdje sam gledala kako Ivan raste, gdje sam plakala i smijala se s pokojnim mužem… Kako da to samo tako prepustim?
“Ne mogu, Sanja. Ovdje mi je sve. Ovdje sam ja doma,” odgovorila sam tiho, ali odlučno. Ivan je odmah spustio pogled, a Sanja je stisnula usne.
Od tog dana sve se promijenilo. Ivan me sve rjeđe zvao. Kad bi došao, bio je hladan i odsutan. Sanja bi mi slala poruke – kratke, službene, bez topline. Počela sam osjećati kao da sam višak u vlastitoj obitelji.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama uz prozor i gledala svjetla Sarajeva kako trepere u daljini, zazvonio je telefon. Bio je to Ivan.
“Mama, moramo razgovarati. Sanja misli da nisi fer prema nama. Kaže da ti nije stalo do naše djece ni do nas. Da misliš samo na sebe.” Njegove riječi su me zaboljele više nego išta što sam ikada čula.
“Ivane, znaš da bih za tebe sve dala… Ali ne mogu samo tako otići iz svog doma. Zar ne razumiješ?”
“Ne znam više što da mislim,” odgovorio je tiho i prekinuo vezu.
Sljedećih dana osjećala sam se kao duh. U trgovini su me susjede gledale s razumijevanjem – ili sažaljenjem? Nisam znala. Moja sestra Jadranka pokušavala me utješiti: “Ma pusti ih, Ljiljana! Djeca su nezahvalna danas. Svi bi samo uzimali!”
Ali nisam mogla prestati razmišljati o tome gdje sam pogriješila. Jesam li stvarno sebična? Možda bih trebala popustiti? Ali onda bih izgubila sve što mi je ostalo od života prije smrti mog muža.
Jednog popodneva, dok sam zalijevala cvijeće na balkonu, začula sam poznate glasove ispod prozora. Ivan i Sanja su dolazili s malom Lanom, mojom unukom. Srce mi je poskočilo od radosti – ali čim su ušli, osjetila sam napetost u zraku.
“Baka!” povikala je Lana i potrčala mi u zagrljaj. Držala sam je čvrsto, upijajući svaki trenutak.
Sanja je sjela na rub kauča i odmah počela: “Ljiljana, moramo biti iskreni. Nama ovaj stan treba više nego tebi. Ti si sama, a mi imamo dijete i drugo na putu. Zar ne vidiš koliko nam otežavaš život?”
Ivan je šutio, gledao u pod.
“Sanja, nije stvar u kvadraturi… Ovdje su svi moji uspomene. Ovdje osjećam svog muža još uvijek… Ne mogu samo tako otići,” pokušala sam objasniti kroz suze.
Sanja je prevrnula očima: “Uvijek ista priča! Uspomene! A što je s našom budućnošću? Zar ti nije stalo do nas?”
Ivan se napokon oglasio: “Mama, možda bi stvarno trebala razmisliti… Mi bismo ti pomogli oko selidbe. Nisi više ni mlada…”
Osjetila sam kako mi ponos puca na tisuću komadića. “Zar vi stvarno mislite da bih ja mogla biti sretna negdje drugdje? Da bih mogla zaboraviti sve što sam ovdje proživjela?”
Sanja je ustala: “Ako ti nije stalo do nas, onda ćemo znati na čemu smo.” Povukla je Ivana za ruku i izašli su iz stana bez pozdrava.
Te noći nisam spavala. Prebirala sam po starim albumima, gledala slike Ivana kao dječaka, slike s mora iz Makarske, slike s proslave mature… Sjetila sam se kako smo muž i ja štedjeli godinama da kupimo ovaj stan. Kako smo sanjali da će jednog dana ovdje dolaziti naši unuci.
Sljedećih tjedana Ivan se nije javljao. Lana mi je nedostajala više nego išta na svijetu. Počela sam sumnjati u sebe – možda stvarno griješim? Možda bih trebala žrtvovati svoju sreću za njihovu?
Jednog dana zazvonio je telefon – bila je to Jadranka.
“Ljiljana, ne smiješ popustiti pod pritiskom! Ako sada popustiš, nikada nećeš imati mira. Djeca moraju naučiti poštovati tvoje granice!”
Ali što ako time izgubim sina? Što ako Lana odraste misleći da joj baka nije željela pomoći?
Nakon nekoliko dana odlučila sam otići kod njih. Pokucala sam na vrata njihovog stana; Sanja mi je otvorila s hladnim osmijehom.
“Došla si?”
“Došla sam razgovarati kao ljudi,” rekla sam mirno.
Ivan se pojavio iza nje; izgledao je umorno.
“Djeco, znam da vam nije lako. Ali ni meni nije lako biti sama u velikom stanu punom uspomena koje me svaki dan bole i tješe istovremeno. Ne tražim od vas ništa osim razumijevanja. Ako vam ikako mogu pomoći – tu sam. Ali ne mogu dati ono što me drži na životu.”
Ivan me pogledao – prvi put nakon dugo vremena vidjela sam suze u njegovim očima.
“Mama… oprosti… Možda smo stvarno pretjerali…”
Sanja je šutjela.
Vratila sam se kući lakša za teret koji me danima gušio – ali i dalje nisam znala jesam li postupila ispravno.
Ponekad se pitam: gdje prestaje majčina briga, a počinje tuđa sebičnost? Jesam li ja loša majka jer želim zadržati svoj dom? Što biste vi učinili na mom mjestu?