Kad ljubav ne bira godine: Sinova odluka koja je podijelila obitelj
“Jesi li ti normalan, Ivane?” majčin glas parao je tišinu kuhinje, dok su joj ruke drhtale iznad stola. Pogledala me kao da sam joj upravo rekao da odlazim na drugi kraj svijeta, a ne da sam odlučio voljeti ženu koju ona nikada nije ni pokušala upoznati. “Sedam godina starija? I još ima dvoje djece! Zar ti nemaš pametnijeg posla nego tuđe probleme na svoja leđa stavljati?”
Sjedio sam nasuprot nje, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Otac je šutio, gledao kroz prozor kao da ga se sve to ne tiče, ali znao sam da ga boli. Moja sestra Petra je samo uzdahnula i povukla se u svoju sobu, ne želeći biti dio ove oluje. Zrak je bio gust od neizrečenih riječi i starih očekivanja.
“Mama, Ana je dobra žena. Nije ona problem. Ja… ja je volim. Djeca su divna, znaš? I ona mene vole. Nije to nikakva žrtva, ja želim biti dio njihovog života.”
Majka je ustala, lice joj je bilo crveno od bijesa i suza. “Ti si moj sin! Ja sam te odgajala da budeš pametan, da biraš bolje za sebe! Što će selo reći? Što će reći tvoja teta Ljubica? Svi će prstom pokazivati na nas!”
Znao sam da je to više od obične brige. U našem malom mjestu kod Bjelovara, ljudi su uvijek znali sve o svima. Dovoljno je bilo da netko vidi Anu kako me čeka ispred trgovine, pa da već sutradan pola sela šapuće o “mladom Ivanu što se spetljao sa starijom ženom s dvoje djece”.
Ali Ana… Ana je bila sve ono što sam tražio. Upoznali smo se slučajno, kad sam popravljao njezin auto ispred servisa gdje radim. Smijala se mojim šalama, a oči su joj bile pune tuge koju sam želio izliječiti. Njezina djeca, Luka i Ema, brzo su mi prirasli srcu. Prvi put kad me Luka zagrlio i rekao “tata”, osjetio sam nešto što nikad prije nisam.
Ali svaki put kad bih došao kući, osjećao sam se kao izdajnik. Majka bi me gledala kao stranca, otac bi samo odmahnuo glavom. Jedne večeri, nakon još jedne svađe, otišao sam do Ane.
“Ne mogu više ovako,” rekao sam joj dok smo sjedili na balkonu njezinog stana u Novoj Vesi. “Moja obitelj me ne razumije. Osjećam se kao da biram između tebe i njih.”
Ana me pogledala tužno. “Ivane, ja ne želim biti razlog zbog kojeg ćeš izgubiti roditelje. Znam kako je to kad te tvoji odbace… Ne bih ti to nikad oprostila.”
Ali nisam mogao odustati ni od nje ni od sebe. Sljedećih tjedana pokušavao sam razgovarati s majkom. Ponekad bi me saslušala, ponekad bi samo plakala. Jednom mi je rekla: “Zar misliš da će te ona voljeti kao što bi te voljela neka mlada cura iz našeg sela? Ona već ima svoju djecu! Što ako te jednog dana ostavi?”
Nisam imao odgovore na sva njezina pitanja. Znao sam samo da me Ana čini sretnim.
Jednog dana, dok sam sjedio s ocem u dvorištu, skupio sam hrabrost.
“Tata, zašto šutiš? Zar ti nije važno što ja osjećam?”
Pogledao me dugim pogledom i tiho rekao: “Ivane, ja sam tvoje godine bio već otac dvoje djece. Tvoja majka i ja smo prošli svašta. Ali jedno znam – život nije uvijek ono što si zamisliš. Ako misliš da ćeš biti sretan s Anom, onda idi za tim. Samo nemoj očekivati da će svi odmah prihvatiti tvoju odluku.”
Te riječi su mi dale snagu. Sljedeće nedjelje pozvao sam Anu i djecu na ručak kod nas doma. Majka je prvo odbila izaći iz sobe, ali Ema ju je pronašla i povukla za ruku: “Bako, hoćeš li mi pokazati kako se pravi štrudla? Mama kaže da ti najbolje radiš!”
Majka je popustila pred dječjom iskrenošću. Gledao sam ih kako zajedno mijese tijesto, a u očima moje majke prvi put nije bilo bijesa nego neka tuga pomiješana sa znatiželjom.
Nije bilo lako. Selo je brujalo pričama; susjeda Marica mi je jednom dobacila: “A što ćeš kad te ostavi zbog bivšeg muža?” Ljudi su znali biti okrutni, ali Ana i ja smo se držali zajedno.
Jedne večeri, dok smo Ana i ja šetali uz Dravu, rekla mi je: “Znaš li koliko si hrabar? Ja nisam imala snage boriti se za sebe kad me muž ostavio. Ti si prvi koji me gleda kao ženu, a ne kao teret.” Zagrlio sam je i znao da nema natrag.
Godinu dana kasnije vjenčali smo se skromno, samo s najbližima. Majka je plakala cijelu ceremoniju – nisam siguran jesu li to bile suze tuge ili olakšanja.
Danas živimo zajedno u maloj kući na rubu sela. Djeca su prihvatila mene kao oca, a majka polako prihvaća Anu kao snahu – barem više ne izbjegava zajedničke ručkove.
Ali ponekad se pitam: Jesam li bio sebičan što sam slijedio svoje srce? Može li ljubav zaista pobijediti predrasude ili ćemo zauvijek ostati oni o kojima selo šapuće?