Kad ljubav postane račun: Priča jedne majke iz Zagreba
“Mama, stvarno ne možeš više pomoći?” glas mog sina Ivana odzvanjao je kroz slušalicu, oštar i hladan. Sjedila sam za starim kuhinjskim stolom u našem stanu u Dubravi, gledajući kroz prozor kako kiša neumorno lupa po limenom krovu. “Ivane, znaš da sam sad u mirovini. Jedva pokrivam režije…” pokušala sam objasniti, ali on je već bio nestrpljiv. “Dobro, nema veze. Moram ići.” Veza je pukla prije nego što sam stigla išta više reći.
Tog dana, prije više od godinu dana, posljednji put sam čula njegov glas. Od tada, ni poziva, ni poruke, ni posjete. Moja mala unuka Hana, koju sam čuvala dok su Ivan i njegova supruga Mirela radili, nestala je iz mog života kao da nikad nije ni postojala. Svaki dan gledam njezinu sliku na polici iznad televizora – ona u ružičastoj haljinici, smije se dok joj držim ruku. Srce mi se stegne svaki put kad pogledam tu fotografiju.
Cijeli život sam radila – prvo u tekstilnoj tvornici u Dugavama, pa kao čistačica u školi, a onda i po privatnim kućama. Sve za Ivana. Njegov otac, Dragan, otišao je kad je Ivan imao samo četiri godine. Nikad nije pitao za sina, a kamoli poslao koju marku ili kunu. Sve je bilo na meni. Sjećam se kako sam noću prala tuđe prozore i molila Boga da Ivan ne osjeti koliko mi je teško. Htjela sam mu dati sve što ja nisam imala – novu jaknu za školu, knjige, izlete…
Kad je Ivan završio fakultet, bila sam ponosna kao da je osvojio svijet. Pomagala sam mu i kad se zaposlio – uvijek nešto nedostaje: za stanarinu, za auto, za kredit. Kad su on i Mirela dobili Hanu, bila sam presretna što mogu čuvati unuku dok oni rade. “Mama, ti si nam spas!” govorila bi Mirela dok bi mi ostavljala Hanu na čuvanje. Nisu nikad pitali jesam li umorna ili imam li planove – podrazumijevalo se da ću biti tu.
Ali kad sam otišla u mirovinu, sve se promijenilo. Mirovina mala, računi veliki. Prvi put u životu morala sam reći “ne”. “Ivane, ne mogu više davati svaki mjesec. Moraš se snaći.” Njegovo lice se smračilo. “Znaš da nam je teško! Zar ti nije stalo do Hane?”
Taj osjećaj krivnje me proganjao danima. Jesam li loša majka jer više ne mogu pomagati? Jesam li sebična što želim malo mira u starosti? Susjede su me tješile: “Ljiljana, nisi ti bankomat!” Ali noću bih ležala budna i vrtjela po glavi sve što sam možda pogriješila.
Jednog dana srela sam Mirelu u dućanu. Pogledala me preko ramena kao da me ne poznaje. “Mirela, kako su Hana i Ivan?” upitala sam tiho. “Dobro su,” kratko je odgovorila i požurila dalje. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.
Pokušala sam zvati Ivana nekoliko puta – bez odgovora. Pisala sam poruke za Hanin rođendan, Božić, Uskrs… Ništa. Počela sam sumnjati – jesu li me ikad voljeli ili im je samo trebala moja pomoć? Je li moguće da je sve bilo uvjetovano novcem?
Moja sestra Marija dolazila bi vikendom na kavu i pokušavala me oraspoložiti: “Ljiljo, djeca danas samo gledaju korist! Ne uzimaj to k srcu.” Ali kako ne uzeti k srcu kad ti vlastito dijete okrene leđa?
Jedne večeri zazvonio je telefon. Srce mi je poskočilo kad sam vidjela Ivanovo ime na ekranu.
“Mama?”
“Ivane! Kako ste? Kako je Hana?”
“Dobro smo… Slušaj, trebam te nešto pitati…”
Opet novac, pomislila sam.
“Ne mogu ti pomoći financijski, Ivane…”
S druge strane muk.
“Onda ništa… Laku noć.” Prekinuo je.
Nakon toga više nije zvao.
Dani su prolazili sporo i bolno. Počela sam izbjegavati susjede jer nisam imala snage objašnjavati gdje su mi sin i unuka. U parku bih gledala druge bake s unucima i osjećala se kao da mi netko otkida komad po komad duše.
Jednog popodneva zazvonilo je na vratima. Otvorila sam s nadom – možda su došli! Ali bio je to poštar s preporučenim pismom – obavijest o povećanju režija.
Sjedila sam na kauču i plakala kao dijete.
Ponekad sanjam Hanu kako trči prema meni raširenih ruku i budi me njezin smijeh koji odjekuje stanom. Probudim se i shvatim da je to samo san.
Pitam se gdje smo kao društvo pogriješili? Je li moguće da novac vrijedi više od ljubavi? Hoće li mi Hana jednog dana pokucati na vrata i pitati gdje sam bila sve te godine?
Možda nisam bila savršena majka, ali voljela sam ih najviše na svijetu. I još uvijek ih volim – bez obzira na sve.
Kažu da vrijeme liječi rane, ali ova rana ne zarasta.
Možda će netko od vas razumjeti moju bol ili podijeliti svoje iskustvo… Je li ljubav roditelja danas zaista postala stvar računa?