Kad ljubav postane teret: Ispovijest jedne bake

“Opet kasniš, mama!” viknula je Ivana s druge strane telefona dok sam pokušavala pronaći ključeve u torbi. Ruke su mi drhtale, a srce mi je lupalo kao da sam opet mlada žena koja kasni na važan sastanak. Ali nisam bila mlada, nisam imala ni snage ni volje kao nekad. Imala sam šezdeset i pet godina, a moj život se iznenada sveo na tuđe rasporede.

Sve je počelo prošlog proljeća, kad je Ivana ostala bez posla, a njen muž Dario radio dvokratno u skladištu. “Mama, možeš li ti malo pripaziti na Luku i Saru dok ne nađem nešto novo? Samo par tjedana, obećajem.” Sjećam se tog razgovora kao da je jučer bio. Sjedila sam na svom balkonu, pila čaj s limunom i gledala lastavice kako se vraćaju iz Afrike. Srce mi se steglo od brige za kćer, ali i od uzbuđenja što ću više vremena provoditi s unucima. “Naravno, dušo. Samo ti reci kad treba.”

Tjedni su postali mjeseci. Ivana je našla posao, ali radno vrijeme joj je bilo od osam do pet. Dario je često radio prekovremeno. Ubrzo su mi dali rezervni ključ od stana i popis obaveza: doručak, škola, ručak, zadaća, park, večera. “Mama, ti to najbolje znaš. Mi bismo poludjeli bez tebe!” govorili su mi svaki put kad bih pokušala spomenuti da sam umorna.

Jednog jutra, dok sam žurila po Saru u vrtić, susjeda Marija me zaustavila: “Jel’ ti to opet ideš po unuke? Kad ćeš malo za sebe?” Nasmiješila sam se kiselo i slegnula ramenima. Nisam imala odgovor. Moje knjige su skupljale prašinu na polici, a šalice za čaj su ostajale netaknute dok sam ja trčala između škole i trgovine.

“Bako, gladna sam!” vikala bi Sara čim bih ušla u stan. Luka bi bacio torbu u kut i odmah upalio televizor. Ponekad bih sjela na kauč i gledala ih kako rastu pred mojim očima, ali osjećala sam se kao duh u vlastitom životu. Navečer bih legla u krevet i pitala se: Je li ovo sve što me čeka do kraja života?

Jednog dana, dok sam kuhala ručak, Luka je bacio tanjur na pod jer nije htio jesti varivo. Sara je plakala jer nije mogla pronaći omiljenu lutku. U tom trenutku osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Dosta!” povikala sam glasnije nego ikad prije. Djeca su utihnula i pogledala me u čudu.

Te večeri nazvala sam Ivanu. “Dušo, moramo razgovarati. Ne mogu više ovako. Umorna sam i osjećam se kao dadilja, a ne kao baka.” S druge strane zavladala je tišina. “Ali mama, pa ti si uvijek govorila da voliš biti s njima…”

“Volim ih najviše na svijetu, ali i ja imam pravo na svoj život! Zar ne vidiš da me uzimate zdravo za gotovo?” Glas mi je drhtao od tuge i ljutnje.

Ivana je uzdahnula: “Znam da ti nije lako… Ali stvarno nam trebaš. Ne znam što bismo bez tebe.” Osjetila sam kako mi srce puca na pola – između želje da pomognem i potrebe da budem svoja.

Sljedećih dana pokušala sam razgovarati s Dariom. “Možda bi mogli upisati Saru na produženi boravak? Ili da Luka ide kod prijatelja poslije škole?” Dario je odmahnuo glavom: “To košta, a ti si tu… Nema smisla trošiti novac kad imamo tebe.” Osjetila sam kako mi raste knedla u grlu.

Počela sam primjećivati sitnice koje su me boljelo: Ivana bi zaboravila pitati kako sam provela dan; Dario bi samo ostavljao popis namirnica koje treba kupiti; djeca su očekivala da sve bude spremno čim dođu kući. Jedne večeri, dok sam prala suđe, pogledala sam svoj odraz u prozoru – umorna žena s borama oko očiju i rukama koje više nisu imale snage.

Počela sam izbjegavati pozive prijateljica na kavu. “Nemam vremena,” govorila bih im, a one bi samo šutjele ili klimale glavom s razumijevanjem koje me boljelo još više. Znala sam da gubim sebe.

Jednog dana odlučila sam otići kod liječnika zbog bolova u leđima. Doktorica Ana me pažljivo slušala dok sam joj pričala o svakodnevici. “Znate, gospođo Vesna, vi ste tipičan primjer žene koja sve daje za obitelj, a zaboravlja na sebe. Morate postaviti granice – zbog svog zdravlja.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan.

Te večeri sjela sam za stol s Ivanom i Dariom. “Moramo nešto promijeniti. Volim vas i volim unuke, ali više ne mogu biti ovako dostupna svaki dan. Trebam vrijeme za sebe – za knjige, šetnje, prijateljice… Ako ne promijenimo nešto sada, bojim se da ću se razboljeti.” Ivana je zaplakala: “Oprosti mama… Nisam shvatila koliko ti je teško.” Dario je šutio i gledao u pod.

Dogovorili smo se da će djeca dva dana u tjednu biti kod susjede ili na produženom boravku. Prvi put nakon dugo vremena probudila sam se bez budilice i napravila sebi doručak na balkonu. Sunce mi je grijalo lice dok sam čitala knjigu koju sam mjesecima odgađala.

Ali osjećaj krivnje nije nestao. Svaki put kad bih čula dječji smijeh iz susjednog stana ili vidjela Ivanu umornu nakon posla, srce bi mi se steglo. Jesam li sebična što želim svoj mir? Gdje prestaje ljubav prema obitelji, a počinje potreba za vlastitim životom?

Možda nisam jedina koja se ovako osjeća… Možda nas ima još – baka koje vole svoje unuke najviše na svijetu, ali žele biti više od toga.

Pitam vas: Je li grijeh poželjeti malo vremena samo za sebe? Koliko daleko smijemo ići iz ljubavi prije nego što izgubimo sebe?