Kad ljubav postane uvjet: Priča jedne bake iz Sarajeva

“Ne možeš više računati na mene, mama. Ako nemaš za pomoći, nemoj ni zvati,” rekao je moj sin Damir prije godinu dana. Sjećam se tog trenutka kao da je jučer bio. Stajala sam u hodniku svog stana u Sarajevu, držeći telefon koji mi je drhtao u ruci. S druge strane linije, njegov glas bio je hladan, gotovo neprepoznatljiv. U tom trenutku, sve moje godine truda, neprospavanih noći i dvostrukih smjena činile su se uzaludnima.

Damira sam rodila s 23 godine, u vrijeme kad je rat još uvijek bjesnio oko nas. Njegov otac, Jasmin, poginuo je na Grbavici dok je pokušavao donijeti kruh kući. Ostala sam sama s malim djetetom i praznim frižiderom. Radila sam kao spremačica u školi, a popodne bih čistila stubišta po zgradama. Nikada nisam žalila. Damir je bio moje sunce, razlog zbog kojeg sam svako jutro ustajala.

Godine su prolazile. Damir je bio dobar učenik, ali uvijek je tražio više nego što sam mogla dati. Kad je upisao fakultet, uzela sam kredit da mu platim stan i knjige. “Mama, svi moji imaju bolje tenisice,” govorio bi mi dok bi gledao kroz prozor. Srce bi mi se stegnulo svaki put kad bih morala reći ne.

Kad sam napokon dobila posao u općini kao administrativna radnica, mislila sam da će sve biti lakše. Damir je završio fakultet i zaposlio se u banci. Ubrzo je upoznao Lejlu, lijepu djevojku iz Tuzle. Vjenčali su se i dobili malu Amru. Bila sam presretna kad su me prvi put nazvali “nana”.

Ali onda su počeli pozivi: “Mama, Lejli treba novi auto, znaš kako je s malim djetetom.” “Mama, Amri treba privatni vrtić, državni su loši.” Svaki mjesec bih od svoje penzije odvajala za njih. Nisam imala srca reći ne. Kad bi došli u posjetu, Amra bi mi potrčala u zagrljaj: “Nana!” Taj osjećaj bio je vrijedan svega.

Ali prošle godine, kad su me nazvali i tražili novac za ljetovanje na Jadranu, rekla sam: “Ne mogu više, sine. Penzija mi nije dovoljna ni za lijekove.” Nastala je tišina. Damir je samo rekao: “Dobro, mama.” Od tada me više nije zvao. Nisam vidjela Amru već godinu dana.

Pokušavala sam zvati, slala poruke Lejli: “Molim te, pusti me da vidim Amru barem na sat vremena.” Nije odgovarala. Prijateljice su mi govorile: “Pusti ga, vratit će se kad mu opet nešto zatreba.” Ali ja nisam mogla pustiti. Svaku večer gledam Amrine slike na mobitelu i pitam se gdje sam pogriješila.

Jednog dana srela sam Lejlu na pijaci. Gledala me kao strankinju. “Lejla, molim te…” počela sam tiho. Ona je samo slegnula ramenima: “Damir kaže da si nas ostavila kad si nam najviše trebala.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.

Moja sestra Azra pokušava me utješiti: “Svi su danas sebični. Djeca misle da im roditelji duguju sve.” Ali ja ne mogu vjerovati da je moj sin postao stranac. Sjećam se kad je imao pet godina i plakao jer mu nisam mogla kupiti čokoladu. Tješila sam ga satima. Sada bih dala sve da ga mogu zagrliti kao tada.

Prošlog mjeseca bila sam u bolnici zbog visokog tlaka. Nitko nije došao. Liječnica me pitala imam li obitelj. Rekla sam: “Imam sina i unuku, ali oni nemaju mene.”

Nedavno sam čula od susjede da Damir planira preseliti u Zagreb zbog posla. Možda ću Amru još rjeđe viđati, možda nikad više. Ponekad sanjam da mi dolazi na vrata i viče: “Nana!” Budim se uplakana.

Pitam se jesam li ga previše razmazila ili premalo naučila o ljubavi koja ne traži ništa zauzvrat? Je li moguće da novac može uništiti ono što smo gradili cijeli život? Ako ste i vi roditelj ili dijete – što biste vi učinili na mom mjestu?