Kad ljubav zaboli: Kako smo pomagali našoj Jovani i zetu Marku da pronađu svoj put
“Dragan, ne možemo više ovako!” Milenin glas parao je tišinu dnevne sobe, dok sam zurio u račun za struju koji je stigao tog jutra. Bio je to već treći mjesec zaredom da smo mi plaćali račune za Jovanu i Marka. “Znaš da ih volim, ali… gdje je kraj?”
Sjetio sam se dana kad je Jovana prvi put došla kući uplakanih očiju. “Tata, Marko je ostao bez posla. Ne znamo kako ćemo platiti stanarinu ovaj mjesec.” U tom trenutku, sve moje roditeljske brige sručile su se na mene. Nisam mogao gledati svoju kćer kako pati. Milena je odmah počela tražiti rješenja: “Imamo nešto ušteđevine, možemo im pomoći dok se ne snađu.”
Ali mjeseci su prolazili, a situacija se nije popravljala. Marko je išao s jednog razgovora za posao na drugi, vraćao se kući s pogledom punim srama i tišine. Jovana je radila dva posla, ali ni to nije bilo dovoljno. Počeli su se svađati. Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Jovana je iznenada povisila ton: “Ne želim više da nam pomažete! Osjećam se kao da nismo sposobni za svoj život!”
Milena ju je pokušala zagrliti, ali Jovana se povukla. “Mama, ti ne razumiješ… Svaki put kad platite nešto za nas, osjećam se manje vrijednom. Kao da sam vas iznevjerila.” Marko je šutio, gledao u pod. Znao sam da ga muči ponos, ali i nemoć.
Te noći nisam mogao spavati. Prevrtao sam se po krevetu, razmišljajući gdje smo pogriješili. Jesmo li ih previše razmazili? Jesmo li im dali previše sigurnosti pa nisu naučili boriti se sami? Ili smo jednostavno roditelji koji ne znaju reći “ne”?
Sljedećeg dana, Milena i ja smo sjeli na balkon s kavom. “Dragan, možda bismo trebali prestati spašavati ih svaki put kad zapnu. Možda im baš to treba da odrastu.” Pogledao sam je i znao da je u pravu, ali srce mi se slamalo.
Nekoliko dana kasnije, Marko me nazvao. “Tast, mogu li doći do vas?” U njegovom glasu čuo sam očaj. Sjeo je nasuprot mene, ruke su mu drhtale. “Znam da ste puno učinili za nas… Ali osjećam se kao promašaj. Ne mogu više gledati Jovanu kako pati zbog mene.”
“Marko,” rekao sam tiho, “nije sramota tražiti pomoć. Ali moraš znati što želiš od života. Što te sprječava da pronađeš posao?”
Spustio je pogled: “Imam osjećaj da me nitko ne treba. Da sam samo teret.”
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Sjetio sam se svog oca, kako mi nikad nije dao da padnem predaleko prije nego što mi pruži ruku. Možda sam trebao pustiti Marka da padne – ali nisam mogao.
Milena je predložila: “Zašto ne biste vi i Jovana pokušali nešto zajedno? Možda mali obrt? Znam da voliš raditi s drvetom…” Markove oči su prvi put nakon dugo vremena zasjale.
Sljedećih tjedana, Marko i Jovana su počeli izrađivati drvene igračke i ukrase za Božićni sajam u Sarajevu. Mi smo im pomogli s početnim materijalom, ali ovaj put nismo plaćali račune – samo smo ih bodrili.
Bilo je teško gledati ih kako se bore s narudžbama, kako kasne s isporukama jer nisu imali iskustva. Bilo je suza, bilo je svađa. Jedne večeri Jovana je došla kod nas: “Mama, tata… Hvala vam što ste vjerovali u nas čak i kad mi nismo vjerovali sami u sebe.”
Marko je napokon dobio nekoliko narudžbi više i počeo zarađivati dovoljno da pokriju osnovne troškove. Prvi put nakon dugo vremena vidio sam osmijeh na njihovim licima.
Ali nije sve išlo glatko. Jednog dana Milena i ja smo se žestoko posvađali zbog novca koji smo još uvijek povremeno slali bez da oni znaju. “Dragan, lažemo ih! Kako će ikad naučiti ako ih stalno spašavamo?”
Osjetio sam težinu tih riječi. Sljedeći put kad su došli na ručak, skupio sam hrabrost i rekao: “Djeco, od danas više ne možemo pomagati kao prije. Vjerujemo u vas i znamo da možete sami.” Jovana me zagrlila i zaplakala: “Tata, to nam je trebalo čuti još prije godinu dana.”
Danas gledam Jovanu i Marka kako vode svoj mali obrt iz garaže. Nije lako – ali su zajedno jači nego ikad prije. Milena i ja sjedimo na balkonu, pijemo kavu i gledamo zalazak sunca nad Sarajevom.
Ponekad se pitam: Jesmo li im pomogli ili odmogli? Gdje roditeljska ljubav prestaje biti podrška i postaje prepreka? Može li roditelj ikada naučiti kada treba pustiti dijete da padne – ili ćemo uvijek biti tu da ih uhvatimo?