Kad se svekrva useli: Priča o raspadu jedne obitelji u Zagrebu
“Opet nisi dobro pospremila suđe, Ivana! Tko te to tako učio?” Ljubičin glas parao je tišinu kuhinje dok sam pokušavala završiti večeru za Damirov povratak s posla. Ruke su mi drhtale dok sam slagala tanjure, a u prsima mi je rasla ona poznata knedla. Pogledala sam prema prozoru, nadajući se da će mi pogled na sive zagrebačke krovove dati snagu da ne odgovorim. Ali nisam izdržala.
“Gospođo Ljubice, molim vas, mogu li barem večeras sama u kuhinji?” pokušala sam tiho, ali odlučno. Njezine oči su se suzile, a usne izvile u onaj poznati podrugljivi osmijeh.
“Aha, sad sam ti smetnja? Znaš, ja sam ovdje zato što moj sin misli da mi treba pomoć. Ali očito tebi smetam. Damir bi trebao znati kakvu ženu ima uz sebe.”
Osjetila sam kako mi krv navire u lice. Damir je uvijek bio između nas dvije, ali otkad se njegova majka uselila, sve češće je stajao na njezinoj strani. Prije šest mjeseci, kad je Ljubica pala i slomila kuk, bilo je logično da dođe k nama dok se ne oporavi. Ali oporavak se pretvorio u trajno stanje.
Prvih tjedana trudila sam se biti strpljiva. Donosila joj čaj, mijenjala zavoje, slušala njezine priče o mladosti u Bosanskoj Posavini i kako je ona sve radila bolje. Ali ubrzo su počele sitne primjedbe: “Zašto ne pereš prozore češće?”, “Damir voli drugačiju juhu”, “Djeca bi trebala ranije ići spavati”. Naša kćerka Lana, koja ima devet godina, počela je izbjegavati dnevni boravak kad bi baka bila tamo.
Jedne večeri, dok sam pokušavala pomoći Lani s matematikom, Ljubica je sjela za stol i počela komentirati: “U moje vrijeme djeca su znala tablicu množenja napamet s pet godina. Nije ni čudo što joj ne ide kad joj ti pomažeš.” Lana je spustila olovku i pobjegla u svoju sobu.
Damir je kasno došao s posla. Sjeli smo za stol, a Ljubica je odmah krenula: “Damire, znaš li da Ivana nije ni usisala danas? I ručak je bio preslan.” Pogledao me umorno, bez riječi.
“Možeš li mi jednom stati na stranu?” šapnula sam mu kasnije u krevetu.
“Ivana, znaš da joj nije lako. Samo pokušava pomoći…”
“Ali meni nije lako! Osjećam se kao gost u vlastitoj kući!”
Nije odgovorio. Okrenuo se na drugu stranu.
S vremenom sam počela gubiti volju za svakodnevnim stvarima. Nisam više imala snage kuhati omiljena jela, ni smijati se s Lanom dok gledamo crtiće. Sve je bilo pod povećalom Ljubičinih očiju. Čak i kad bih otišla na posao, osjećala bih olakšanje što nisam doma.
Jednog dana Lana mi je tiho rekla: “Mama, možeš li ti i ja negdje otići sami? Baka me stalno ispituje zašto nemam petice iz engleskog.” Srce mi se slomilo.
Pokušala sam razgovarati s Damirom: “Moramo nešto poduzeti. Ovo više nije život. Naša kćer pati, ja patim…”
“Što predlažeš? Da izbacimo moju majku na ulicu?”
“Ne! Ali možemo joj pronaći neku pomoć, možda dom za starije ili da joj netko dolazi pomoći kod nje kući…”
Damir je šutio. Znao je da imam pravo, ali osjećao je krivnju.
Sukobi su postajali sve češći. Jednog jutra Ljubica je pronašla moju bilježnicu s privatnim zapisima i pročitala ih naglas pred Damirom: “Vidi što tvoja žena piše o meni! Da sam manipulatorica! Da uništavam brak!”
Osjećala sam se izdano i poniženo. Damir je samo sjedio i gledao u pod.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli zajedno – Damir i ja smo gradili ovaj dom godinama, sanjali o obitelji punoj ljubavi i podrške. A sada smo stranci pod istim krovom.
Sljedećih dana počela sam tražiti stanove za najam. Nisam imala snage više boriti se. Jedne večeri sjela sam s Lanom na krevet i rekla joj: “Možda ćemo neko vrijeme živjeti same. Znaš da te volim najviše na svijetu?”
Lana me zagrlila i šapnula: “Samo da si ti sa mnom, mama.”
Kad sam to rekla Damiru, samo je šutio. Nije me pokušao zaustaviti.
Danas sjedim u malom stanu na Jarunu i pišem ovu priču. Lana i ja smo mirnije nego ikad prije, ali srce mi još uvijek boli zbog svega što smo izgubile. Pitam se – gdje su granice žrtve za obitelj? Je li ljubav dovoljna kad nema poštovanja i podrške?
Možda nisam savršena snaha ni supruga, ali znam da zaslužujem dom u kojem mogu biti svoja. Što vi mislite – koliko dugo treba trpjeti zbog mira u kući? Koliko daleko treba ići zbog obitelji?