Kad snaha promijeni stol: Obiteljski ručak pod pritiskom zdravlja
“Vesna, molim te, nemoj danas praviti pitu sa sirom. Znaš da Ivan više ne jede gluten.” Lejlina rečenica odjeknula je kuhinjom kao hladan tuš. Stajala sam iznad stola, ruke mi još uvijek mirisale na svježe tijesto, a srce mi je preskočilo. Pogledala sam svog sina, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima i izbjegao moj pogled.
“Ali, Lejla, pita sa sirom je Ivanu najdraža otkad je bio dijete…” pokušala sam tiho, ali ona je već vadila neku knjigu recepata iz torbe.
“Znam, Vesna, ali gluten mu šteti. I masnoće. I bijelo brašno. Imam odličan recept za pitu od heljde i tikvica, bez glutena i s minimalno ulja. Mogu ti pokazati?”
Osjetila sam kako mi se obrazi žare. U mojoj kući, u mojoj kuhinji, netko drugi diktira pravila. Sjetila sam se svoje majke, kako je svake nedjelje kuhala za nas četvero djece i tatu, kako su mirisi sarme i pečenke značili sigurnost i ljubav. Zar to više nije dovoljno?
Ivan je sjedio za stolom, gledao u mobitel. Moja kćerka Ana došla je iz sobe, namrštena jer je Lejla opet “nešto zakomplicirala”. Moj muž Dragan samo je šutio, kao i uvijek kad bi osjetio da se sprema oluja.
“Lejla, draga, možda da danas napravimo pola-pola? Za tebe i Ivana heljdinu pitu, a za nas ostale običnu?” pokušala sam pronaći kompromis.
“Ali, Vesna, zar nije bolje da svi jedemo zdravije? Zdravlje je najvažnije! Pogledaj statistike – srčane bolesti, dijabetes…”
Ana je prevrnula očima. “Mama, ja ću jesti što god napraviš. Ne mogu više slušati o chia sjemenkama i kvinoji.”
Lejla se nije dala smesti. “Ana, nije stvar u tome što voliš jesti, nego što tvoje tijelo treba. Ako želiš biti zdrava…”
“Dosta!” viknula sam glasnije nego što sam htjela. Svi su utihnuli. “Oprostite… Samo… Ovaj ručak trebao je biti obiteljski. Kao nekad.”
Tišina je bila gusta kao vrhnje koje sam nekad stavljala na pitu. Osjetila sam suze u očima.
Lejla je prišla bliže. “Vesna, nisam htjela uvrijediti tebe ni tvoju tradiciju. Samo želim najbolje za Ivana… za sve nas. Znam da ti to radiš iz ljubavi.”
Pogledala sam je – mlada žena s velikim očima punim brige i straha da ne pogriješi. Možda sam i ja nekad tako gledala svoju svekrvu kad sam prvi put donijela grah bez zaprške.
“Znaš li ti kako je meni bilo kad sam došla u ovu kuću?” upitala sam tiho. “Tvoja baka Ljubica nije dopuštala ništa novo na stolu. Sve po starom – sarma, grah s kobasicom, pečenje… Kad sam prvi put napravila povrtnu juhu bez mesa, gledali su me kao da sam poludjela. Ali pustili su me da pokušam. I na kraju su svi jeli.”
Lejla se nasmiješila kroz suze. “Možda možemo zajedno napraviti tu tvoju pitu sa sirom – ali s manje masnoće? I probati moju verziju od heljde?”
Ivan je napokon podigao pogled s mobitela. “Mama, meni je važno da smo svi zajedno za stolom. Nije mi bitno što ćemo jesti – bitno mi je da si ti tu.” Ana je kimnula glavom.
Dragan se nakašljao: “Ja ću pojesti sve što stavite preda me – samo da ne slušam više svađe oko hrane!”
Smijali smo se kroz suze dok smo zajedno razvlačili tijesto – jedno od bijelog brašna, drugo od heljde. Lejla mi je pokazivala kako napraviti nadjev od tikvica bez puno ulja, a ja njoj kako se pravi domaći sir.
Ručak nije bio savršen – pita od heljde se raspala na rubovima, moja pita bila je malo preslana jer sam bila nervozna. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da smo svi zajedno – ne zato što moramo, nego zato što želimo.
Navečer sam sjedila sama u kuhinji i gledala prazne tanjure. Sjetila sam se svih onih godina kad sam mislila da ljubav znači držati sve pod kontrolom – jelovnik, raspored sjedenja, redoslijed jela. Možda prava ljubav znači pustiti druge da unesu nešto svoje za stol.
Ponekad se pitam: Jesam li dobra majka ako popustim? Jesam li loša svekrva ako ne pristanem na promjene? Ili smo svi mi samo ljudi koji pokušavaju pronaći svoje mjesto za istim stolom?