Kad svekrva traži nemoguće: Priča s božićnog stola u Zagrebu
“Ivana, znaš da purica ne smije biti suha kao prošle godine!” Milenin glas odjeknuo je kuhinjom dok je stajala iznad mene, prekriženih ruku, s pogledom koji ne trpi prigovor. U tom trenutku, dok sam rezala luk za francusku salatu, osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Božić je trebao biti vrijeme mira, ali kod nas je to uvijek bio test izdržljivosti.
Moj muž, Tomislav, sjedio je za stolom i šutio. Pogledao me ispod obrva, kao da moli da ne izazivam buru. Ali ove godine nisam mogla više. Prošle godine sam cijelu noć plakala jer je purica bila presuha, a Milena je pred svima komentirala: “Nije ni čudo, kad se danas sve radi na brzinu!” Osjećala sam se kao promašaj, kao da nikad neću biti dovoljno dobra za njezina sina.
“Milena, ove godine neću raditi puricu. Dogovorili smo se s Tomislavom da naručimo iz restorana. Tako će svi biti zadovoljni.”
Nastala je tišina. Čak su i djeca prestala šaptati u dnevnoj sobi. Milena me gledala kao da sam joj upravo rekla da više neću dolaziti na Božić. “Ivana, što to govoriš? Purica iz restorana? Zar ne znaš što znači tradicija? Što će reći susjedi?”
Osjetila sam kako mi se ruke tresu. “Milena, prošle godine sam se trudila cijeli dan i opet nije bilo dobro. Ove godine želim uživati s djecom, a ne plakati u kupaonici.”
Tomislav je napokon progovorio: “Mama, Ivana ima pravo. Previše si stroga prema njoj.”
Milena je ustala od stola i teatralno uzdahnula. “Sve je danas naopako. U moje vrijeme…”
“U tvoje vrijeme nije bilo ni perilice posuđa ni mobitela!” ubacila se moja šogorica Ana, koja je upravo stigla s mužem Damirom i dvoje djece. “Pusti Ivanu da diše!”
Osjetila sam olakšanje što nisam sama. Ali Milena nije odustajala. Cijeli dan je šutjela, gledala me ispod oka i komentirala svaku sitnicu: “Francuska salata ti je malo rijetka… Kruh si mogla sama ispeći… Djeca su preglasna…”
Navečer, kad su svi sjeli za stol, stigla je purica iz restorana. Bila je savršeno pečena, sočna, mirisna. Svi su hvalili hranu osim Milene, koja je samo rezala meso s izrazom mučenika na licu.
“Nije to to… Nema duše kad nije domaće,” promrmljala je.
Pokušala sam ignorirati njezine komentare, ali osjećaj krivnje me gušio. Nakon večere povukla sam Tomislava u kuhinju.
“Ne mogu više ovako. Svake godine ista priča. Nikad joj nisam dovoljno dobra. Zašto uvijek ja moram popuštati?”
Tomislav me zagrlio. “Znam, ljubavi. Ali ona se boji promjena. Boji se da gubi kontrolu nad obitelji.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svim Božićima do sada – o tome kako sam pokušavala zadovoljiti tuđa očekivanja, kako sam žrtvovala svoje vrijeme i živce da bih bila ‘dobra snaha’. Sjetila sam se svoje majke koja mi je uvijek govorila: “Ivana, ne možeš svima ugoditi. Budi svoja.”
Sljedeće jutro Milena je došla u kuhinju dok sam kuhala kavu.
“Ivana… možda sam bila malo gruba jučer,” rekla je tiho.
Pogledala sam je iznenađeno.
“Znaš… kad sam ja bila mlada snaha, moja svekrva mi nije dala ni blizu peći puricu. Uvijek sam htjela dokazati da mogu bolje od nje… Možda zato toliko inzistiram na tome.” Njezine oči su bile vlažne.
Prvi put sam osjetila suosjećanje prema njoj.
“Milena, ja samo želim da budemo obitelj, a ne neprijatelji za stolom.”
Sjela je do mene i uzdahnula. “Teško mi je pustiti neke stvari… Ali možda bih trebala pokušati.”
Te riječi nisu riješile sve naše probleme, ali su bile početak nečeg novog.
Danas, kad razmišljam o toj večeri, pitam se: Zašto žene u našim obiteljima uvijek moraju nositi teret tradicije na svojim leđima? Zar nije vrijeme da zajedno stvaramo nove običaje – one u kojima ima mjesta za sve nas?